Saradadevii prvotno napisa
S ovim se slažem - školski sustav bolje funkcionira za akademski talentiranu djecu. Za njih je to još uvijek daleko bolje od OKK, osim ako, kao što sam već prije napisala, OKK ne znači dolazak najboljih mogućih profesora i učitelja u kuću. A to nije svakome dostupno, a donosi i neke druge probleme koje ću sada pustiti po strani. Imam kod kuće dva različita djeteta, vidim razliku između njih upravo u kontekstu ovoga što si napisala. To što si napisala artikuliralo je ono o čemu cijelo vrijeme u pozadini razmišljam, a to je da je OKK način obrazovanja prilagođen prije svega djeci koja nisu zainteresirana za akademske discipline i za onu koja pokazuju poteškoće u savladavanju školskih programa. Izlazak iz školskog sustava za njih je sigurno oslobođenje, čak i otkrivenje. Ali, to ne rješava sve probleme,jer postoji i ono poslije škole.
Uzrok vrednovanja znanja kakvo postoji, po mome mišljenju, nije u neprilagođenosti školskog sustava, odnosno u tome što on dolazi iz nekog vremena, nego u funkcioniranju društva u cjelini, odnosno u potrebama tržišta rada. One su te koje diktiraju proces obrazovanja, a ne potrebe pojedinog djeteta. Što će u budućnosti postati dijete koje nije savladalo akademske discipline, to jest matematiku, jezike, zemljopis, povijest, biologiju, fiziku, kemiju...? Što može studirati? Unutar OKK može razvijati svoje talente na području umjetnosti i drugih vještina, a što mu/joj ostaje kao mogućnost zaposlenja? Mislim da ponovo ona zanimanja koja nazivaš "vocational". U tom kontekstu, OKK me se doima kao neko stakleno zvono ili čak geto, koje možda još i lošije priprema dijete za odraslu dob nego klasična škola. Promjene su (teoretski) moguće, ali one prije svega moraju dolaziti iz konteksta društva, a tada postaje svejedno obrazuje li se dijete doma ili u školi, jer promjena zahvaća i školu.
Ostaju također i vrlo konkretni problemi, koji mogu zvučati banalno, ali prave razliku između mogućnosti i nemogućnosti. Rad jedan ili dva dana u tjednu, ne osigurava egzistenciju i nije pravo zaposlenje - to je više neko koketiranje s radom. Polazeći od sebe koja imam privilegirano radno vrijeme i mogu raditi od kuće, svejedno ne mogu odvojiti onoliko vremena koliko je potrebno da bih djeci zamijenila školu, da ne ponavljam sad sve što sam već napisala o znanjima i neznanjima koja bi utjecala na to. Bez obzira na dobro plaćen posao MM i moj, mi ne bismo mogli platiti dovoljno kvalitetne učitelje koji bi zamijenili one u školi. Moja kći ima učiteljicu koja s njom individualno radi i mi s njom dosta radimo oko zadaća, učenja, objašnjavanja, poticanja. Na drugi način radimo i sa sinom. Oboje imaju različite aktivnosti izvan škole (kod sina je to još jedna škola, glazbena). Imaju punu kuću knjiga i svega ostalog pomoću čega mogu dodatno učiti. Okruženi su zanimljivim ljudima s kojima se družimo, koji svašta znaju. Koliko god možemo, nastojimo da putuju, idu na izložbe, koncerte, da vide i dožive mnogo toga. Već samo ta nadopuna traži puno angažmana, a i novaca. Odbaciti školu, značilo bi bitno povećati te troškove i odustati od svoga posla i karijere.
Ok, to je u nekim slučajevima moguće i potrebno, no mislim da se u većini slučajeva mnogo više gubi nego dobiva. Škole ipak mnogo toga nude, od obrazovnog, do zabavnog i socijalnog sadržaja. Ima lošijih profesora, ali ima i jako dobrih i izvrsnih. Kad pogledam unatrag na moje školovanje, na cijeli niz divnih profesora koji su bitno obilježili moj život, na znanja koja sam dobila, prijatelje i druženja, ježim se od same pomisli na mogućnost da su mi mama i tata to uskratili i podučavali me u svojoj režiji.
 |
|||
Odgovori s citatom
