Kaae tražili ste dobili ste
Neću se ticati toga kakvo je iskustvo kome škola - potpuno nevažno za temu, samo ću napisat (u malo podužim crtama) moje znanje i mišljenje o homeschooling-u. Ako nekog zanima stajalište još nekih ljudi u Hrvatskoj imate udrugu Obrazovanje na drugi naćin, ima jako puno zanimljivih tesktova i teza na temu http://www.druginacin.hr/
Faktor 1. Znanje: Djeca obrazovana kod kuće konstantno pokazuju bolje rezultate u znanju i kasnijem snalaženju u životu od djece školovane u školama. To nisam izmislila to je činjenica. Roditelji te djece najčešće nisu nikakvi profesori niti doktori, nemaju pedagoško znanje, već su ljudi svojih zanimanja, koji imaju vremena, volje, živaca i želje obrazovati sami svoju djecu, te vjeruju tom sistemu više nego školskom.
Faktor 2. Socijalizacija: Ona se ne događa u školama jer je škola zapravo jedno neprirodno okruženje u kojem djeca padaju pod pritisak i utjecaj drugih učenika, htjeli ne htjeli, te njihovo ponašanje postaje uvjetovano grupom, radije nego njihovim unutarnjim potrebama i htjenjima. Dalje, škola je neprirodan okoliš čisto iz razloga što se nigdje na svijetu u nikojim uvjetima to djete (osoba) neće naći u grupi punoj svojih vršnjaka koji su se našli na istom mjesti čisto iz razloga da budu kolektivno zatupljeni znanjem koje im je predstavljeno na neadekvatan način, tj način koji nije prilagođen svakom pojedincu te grupe (što je jedini način da se neko znanje na pravi naćin usvoji).
Boravak u grupi punoj učenika, koji rekla bi urođeno imaju izgrađen revolt i bunt prema školi i profesorima, na djecu i tinejđere djeluje tako da ih odvlaći od prave želje za učenje i sazrijevanjem, oko čega se zapravo i vrti ljudski život, te zamjenjuje taj faktor života (učenje uz starije i zrelije) sa igrom, pobunom i potpuno neozbiljnim shvačanjem tog važnog životnog procesa – ućenja.
Kod djece koja su obrazovana kod kuće istiće se razlika između vremena za učenje i vremena za igru. Učenju, se, kao što bi se trebalo I kasnije poslu kojim će se osoba baviti, pridaje velika važnost te ga se shvaća ozbiljno, kao nešto što je od životne važnosti, što i jest. Činjenica da se danas u školama često ne cjeni znanje već integriranost u određenu grupu, vuće za sobom puno veće posljedice – velik broj nekvalificiranih radnika koji svoje radno mjesto shvačaju kao kaznionicu u koju dođu odraditi tih 8 sati, konstantno razmišljajući “Kad će 4 da idem doma”. U školi nisu usvojili nikakvu radnu etiku. Ne svojom krivicom, već iz razloga d aim se nije znalo pristupiti na način adekvatan za njihove mogučnosti.
Nadalje, školski sustav kao takav sa svim svojim faktorima: nezainteresiranim učenicima, nedovoljno plačenim i isfrustranim profesorima koji nakon nekoliko godina u školstvu puno ili potpuno gube motivaciju te nastava postaje svojevrstan cirkus – ili pak postaje konc logor ovisi da li je “profa” cool ili je “Bog i batina”, u potpunosti potiskuje učenikovu kreativnost i fokusiranost na prihvačanje određenog znanja prema kojem osjeća afinitet. Rijetki (čitaj nitko) se odupru “zovu divljine” tj. grupi u kojoj se nalaze i prate svoje unutarnje potrebe koje ih vuću ka učenju i modeliranju sebe i svog znanja.
Učenje se događa onda kad učenik ima želju za znanjem a učitelj ima posebnu želju i interes baš tom specifičnom učeniku pomoći da do tog znanja dođe. U situacijama kada se učenje nameće kao što se to nameće u našem školskom sustavu,bez da se uzmu u obzir djetetove mogučnosti, potrebe i želje, ovaj proces postaje iznimno mučan za učenika te mu se djete odupire svojevrsnom pobunom protiv znanja. Zbog toga jer se "znanje" ocjenjuje, i jer je obavezno te se učeniku ne daju nikakve opcije, djete koje to "znanje" nije usvojilo, gubi tlo pod nogama, osjeća se manje vrijednim, i na kraju biva osuđeno lošom ocjenom, podcjenjivanjem od strane učitelja i kolega učenika, te na kraju i od strane roditelja, koji najčešće bez ikakvog pravog uvida u materiju problema, na svojevrstan način također osuđuju djete, direktno ili indirektno ga kazne, te zahtjevaju od učenika da pod svaku cijenu to znanje prihvati, jer sankcije su preteške i mogu odrediti tijek cijelog života pojedinca - popravni ispiti ili još gore, padanje razreda, koje je toliko demoralizirajuće, da se učenik rijetko od takvog šoka oporavi, to ostaje kao oznaka progonitelja" (školskog sustava - države) do kraja života, pa čak i onda kad je odrastao čovjek, nerijetko će razgovor o tom iskustvu, u društvu, bolan i sramotan. U mnogim slučajevima će zbog tog incidenta djetetov cijeli život poprimiti drugačiji tok, te će on nakon ponavljanja razreda I dalje ostati “loš đak” čija perspektiva za daljnje školovanje ne izgleda ružičasto, navjerovatnije neće postati fakultetski obrazovana ličnost, a u današnjem društvu to znaći da navjerovatnije neće imat stečena određena znanja potrebna za “pristojno” funkcioniranje u društvu, imat će problema kod zaposlenja, materijalnih problema itd. Krajnji rezultat može a i često bude granično devijantno ponašanje i upadanje u problem sa ovisnostima, zakonom, problemima u obitelji itd. Ovo sve ne mora biti drastično, ali levitira na granici prihvatljivog, zbog čega danas i imamo velik broj ljudi rubnog ponašanja.
Ovakva situacija (padanje razreda) se događa isključivo i samo zbog toga što u danom momentu, učenik nije bio motiviran na pravi naćin, nisu se osluškivale njegove potrebe i mogučnosti, već ga se tjeralo da usvaja znanje po nekom virtualnom standardu koji UOPĆE ne funkcionira, a za koje on nije bio spreman.
Da se tom učeniku pristupilo kao jedinki, da je učitelj osluškivao učenikove potrebe te shvatio koje su njegove mogučnosti (koje mogu biti lošije a mogu biti bolje od nekog opće prihvačenog standarda), da je učitelj uvidio koje su zapreke koje stoje između učenika i znanja, te ih uklonio, ili izvagao važnost usvajanja određenog znanja u odnosu na učenikove mogučnosti i apsiracije pa ih u skladu sa tim odbacio ili pokušao usvojiti promjenom metode, taj učenik bi imao puno veće šanse za svladavanjem određenog znanja koje je procjenjeno da bi moglo biti važno za njegov razvoj i u daljnjem životu.
26 članak deklaracije o ljudskim pravima:
Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu (potpisano prije 50 godina)