Homeschooling?

[Kaae]

Ovi ljudi koje znamo, npr. taekwondo ekipa, njima je homeschooling jedna ogromna igra. Ponekad par dana ne rade nista, onda se prime posla, ali ona (mama) je toliko u tome da je sve stvarno zabavno i da bih i ja, kad gledam fotke (ili kad citam pripremljene materijale, kojih sam vidjela stvarno puno) sjela s njima i ucila svastanesto. Znam da puno uce o prirodi i zivotinjama i o obicajima i hrani. Stalno pripremaju cajanke i obroke i onda uz to uce sto je vec smisljeno za uciti. Znam da starija djeca biraju na pocetku godine koje teme zele razradjivati dalje od kurikuluma koji priprema mama (ne smislja ona sve, kupuje, ali zna sto zeli, a i sto zele djeca). Njena djeca imaju 4.5, 6, 8, 10 i 12 godina. Cetiri starija su djecaci i najmladja je djevojcica. Ali opcenito za njih mislim da su dosta posebna obitelj i tesko mi je usporedjivati ih s bilo kime. Znam da dosta ljudi drzi "nastavu" samo cetiri dana u tjednu, a jedan dan je skroz za field tripove i slicno. Ne bih rekla da su starija djeca zaduzena za pomaganje mladjima, ali vjerujem da to (u nekim?) obiteljima s vise djece nekako dodje samo od sebe. Cak i moji dvoje povremeno dobiju poriv pomoci jedno drugom (recimo on joj cita, ako ne knjigu, onda kad nesto igraju ili kad joj nije jasno nesto napisano, a ona ima puno vise strpljenja pa mu objasnjava npr. pravila).

Rekla bih da ucenje, na kakvo prvo pomisljamo kad netko spomene rijec, svakako traje manje kod homeschool djece. Stvar je u tome da se, u vecini slucajeva, uci na hands-on nacin, kroz igru. Banalan primjer, ali svakako debelo zastupljen u puno kurikuluma su razlomci i mjerne jedinice (ima ga i u ovom sto sam kupila, a nisam koristila, ali naravno u rudimentarnom obliku s obzirom na dob kojoj je namijenjen). Znaci razlomci (i mjerne jedinice) su uzasno cesto prezentirane kroz kuhanje i pecenje (kolaca). I onda u principu skolski dan stvarno traje krace, ali ucenje se nastavlja ili zivi i unutar svakodnevnih poslova. Nakon ne-znam-kojeg-po-redu ispecenog kolaca, ocekuje se da su djeca shvatila odnos 1 cup naspram 1 tsp i da im je jasno da u jednom cupu postoje 4 quarter cupa. Ili u par odlazaka u prirodu u jesen nauce sve sto je trebalo znati o jeseni kao godisnjem dobu, umjesto da razvlace gradivo preko formalnih skolskih sati tijekom cijele skolske godine.

S druge strane, naravno da kazu ljudi da nije sve uvijek bajno i da djeca ponekad ne zele sudjelovati.... i onda se natezu vjerojatno bas kao i ja ovih dana, kad tjeram nezainteresirane da obuku nesto suvislo i sjednu pred ekran, gdje ce slusati uciteljicu koja (u virtualnom razredu u kojem sjede djeca od sedam i osam godina) o sebi govori u trecem licu jednine. U principu dosta ljudi kazu da neke preteen i teen godine obicno stvarno nisu lake (jer djecu te dobi svakako manje zanima igra, a i cesto imaju prirodni nagon za buntovnistvom barem nekakve vrste). Isto tako, dosta obitelji mijenja nacin skolovanja. Malo doma, malo u skoli... kako im vise odgovara.

[pulinka]

S druge strane, naravno da kazu ljudi da nije sve uvijek bajno i da djeca ponekad ne zele sudjelovati.... i onda se natezu vjerojatno bas kao i ja ovih dana, kad tjeram nezainteresirane da obuku nesto suvislo i sjednu pred ekran, gdje ce slusati uciteljicu koja (u virtualnom razredu u kojem sjede djeca od sedam i osam godina) o sebi govori u trecem licu jednine. U principu dosta ljudi kazu da neke preteen i teen godine obicno stvarno nisu lake (jer djecu te dobi svakako manje zanima igra, a i cesto imaju prirodni nagon za buntovnistvom barem nekakve vrste). Isto tako, dosta obitelji mijenja nacin skolovanja. Malo doma, malo u skoli... kako im vise odgovara.

Eee, vidiš...mi smo tu negde ...

Za to učenje uz rad, i uzajamno pomaganje dece, slažem se da je to spontano i normalno- ali meni se čini da je to sastavni deo i redovnog školovanja, većina roditelja će dati deci da peku sa njima kolače i pri tome im ukazati na vrednost četvrtine šolje iz čisto praktičnih razloga jestivih kolača , i većina dece u porodici će tražiti pomoć jedni od drugih i za redovne školske zadatke.

Principe homeschoolinga stvarno nije teško sprovoditi kod mlađe dece ni u redovnoj nastavi, ako imaš volje i dara- starija je imala odličnu učiteljicu, i puno puno toga su radili kroz primere i primerene projekte, najmanje je bilo neke suvoparne teorije i bubanja napamet, kod mlađeg deteta učiteljica ima drugačiju primenu prakse, ne sviđa mi se sve i uvek, ali isto je postigla da neke stvari deca nauče praktičnim radom a ne nekom visokom teorijom odvojenom od običnog života.

I sve nekako dođe na to da je vrlo bitan motivisan i sposoban učitelj . Koga ne dobiju sva deca, jel, inače verovatno niko ne bi ni razmatrao homeschooling...

[Peterlin]

Ovi ljudi koje znamo, npr. taekwondo ekipa, njima je homeschooling jedna ogromna igra. Ponekad par dana ne rade nista, onda se prime posla, ali ona (mama) je toliko u tome da je sve stvarno zabavno i da bih i ja, kad gledam fotke (ili kad citam pripremljene materijale, kojih sam vidjela stvarno puno) sjela s njima i ucila svastanesto. Znam da puno uce o prirodi i zivotinjama i o obicajima i hrani. Stalno pripremaju cajanke i obroke i onda uz to uce sto je vec smisljeno za uciti. Znam da starija djeca biraju na pocetku godine koje teme zele razradjivati dalje od kurikuluma koji priprema mama (ne smislja ona sve, kupuje, ali zna sto zeli, a i sto zele djeca). Njena djeca imaju 4.5, 6, 8, 10 i 12 godina. Cetiri starija su djecaci i najmladja je djevojcica. Ali opcenito za njih mislim da su dosta posebna obitelj i tesko mi je usporedjivati ih s bilo kime. Znam da dosta ljudi drzi "nastavu" samo cetiri dana u tjednu, a jedan dan je skroz za field tripove i slicno. Ne bih rekla da su starija djeca zaduzena za pomaganje mladjima, ali vjerujem da to (u nekim?) obiteljima s vise djece nekako dodje samo od sebe. Cak i moji dvoje povremeno dobiju poriv pomoci jedno drugom (recimo on joj cita, ako ne knjigu, onda kad nesto igraju ili kad joj nije jasno nesto napisano, a ona ima puno vise strpljenja pa mu objasnjava npr. pravila).

Rekla bih da ucenje, na kakvo prvo pomisljamo kad netko spomene rijec, svakako traje manje kod homeschool djece. Stvar je u tome da se, u vecini slucajeva, uci na hands-on nacin, kroz igru. Banalan primjer, ali svakako debelo zastupljen u puno kurikuluma su razlomci i mjerne jedinice (ima ga i u ovom sto sam kupila, a nisam koristila, ali naravno u rudimentarnom obliku s obzirom na dob kojoj je namijenjen). Znaci razlomci (i mjerne jedinice) su uzasno cesto prezentirane kroz kuhanje i pecenje (kolaca). I onda u principu skolski dan stvarno traje krace, ali ucenje se nastavlja ili zivi i unutar svakodnevnih poslova. Nakon ne-znam-kojeg-po-redu ispecenog kolaca, ocekuje se da su djeca shvatila odnos 1 cup naspram 1 tsp i da im je jasno da u jednom cupu postoje 4 quarter cupa. Ili u par odlazaka u prirodu u jesen nauce sve sto je trebalo znati o jeseni kao godisnjem dobu, umjesto da razvlace gradivo preko formalnih skolskih sati tijekom cijele skolske godine.

S druge strane, naravno da kazu ljudi da nije sve uvijek bajno i da djeca ponekad ne zele sudjelovati.... i onda se natezu vjerojatno bas kao i ja ovih dana, kad tjeram nezainteresirane da obuku nesto suvislo i sjednu pred ekran, gdje ce slusati uciteljicu koja (u virtualnom razredu u kojem sjede djeca od sedam i osam godina) o sebi govori u trecem licu jednine. U principu dosta ljudi kazu da neke preteen i teen godine obicno stvarno nisu lake (jer djecu te dobi svakako manje zanima igra, a i cesto imaju prirodni nagon za buntovnistvom barem nekakve vrste). Isto tako, dosta obitelji mijenja nacin skolovanja. Malo doma, malo u skoli... kako im vise odgovara.

Ja sam mislila da svi roditelji u kuhinji uče svoju djecu razlomke... Ozbiljno. Moj mlađi sin je imao velikih teškoća u ranom djetinjstvu (ljevak, kasna lateralizacija, disleksija) i ja sam njega matematiku (ne samo razlomke) nego i pojam broja, veće-manje, pojam sata i vremena učila u kuhinji, režući pizzu i torte, slažući jabuke... Mjerne jedinice isto - ne samo šalice nego menzura i vaga...

Zaključak: jako puno ljudi prepušta školi da se pobrine za elementarne vještine preživljavanja koje trebaju steći njihova djeca. Vjerojatno previše... Najbolji rezultat se postigne ako se u školi i kod kuće radi na tome da djeca usvoje elementarna znanja. Nikad neću zaboraviti pametnjakovića koji je u vrtićkoj grupi predškolaca prozvao odtgajateljicu svog sina "Još ga niste naučili vezati cipele??!!!" Daklem, ni danas mi nije jasno kako sam uspjela prešutjeti. Nije mu palo na pamet da bi ON mogao poučiti svoje dijete vještini vezanja cipela.

Mi smo se svojom djecom bavili jer smo morali i željeli. Obojica su imali rane smetnje, koje su u međuvremenu ili prerasli ili dobro kompenzirali. Zar nije prirodno da dijete naučiš sve osnovne stvari koje znaš? Meni je bilo. Možda smo s tim i zabrazdili, jer su se djeca okrenula tehnici (kao i roditelji - ne posve isto, ali slično). Pitam se jesam li im nesvjesno trasirala put... Pokazivali su interes za tehniku, a mm i ja se tu dobro snalazimo jer to je i nama struka, pa su i dečki tako nastavili, ali nismo ih ostavili neukima u drugim područjima - znaju sašiti gumb i skuhati ono što vole. Znaju da se pri pranju wc-a ne smije miješati varikina i kiselina. To su samo primjeri... Ne treba mi nikakav homeschooling program da doma nadopunim sve deficite škole (što sam i radila godinama prije korone, jer škola je takva - rijetko kome je način nastave baš točno po mjeri, pa uvijek ima prostora za roditelje da objasne/približe/prošire znanja iz škole. Ne mora to uvijek biti teorija - naprotiv.

Istina je da djeca ponekad ne žele sudjelovati, ali tada istražiš zaobilazne načine da ih motiviraš da nauče ono što im treba. Banalan primjer - ne zna vezati cipele i ne da mu se to učiti, ali želi ići u ribolov, pa mu pokažeš kako se veže flaks na udicu (što je po mom mišljenju daleko teže, ali eto - savladalo se ) Istina je i da neki ljudi imaju više smisla za to od drugih. Zato i postoji zanimanje učitelja. To ne znači da doma ne možemo biti učitelji svojoj djeci. Možemo i trebamo. Ponekad više, ponekad manje. Sad u eri korone puno ljudi se zateklo u situaciji da budu učitelji svojoj djeci, a nisu to očekivali ni planirali. Pa dobro - nekome će to ići lagano, netko će u tome uživati, nekome će biti noćna mora, ali na kraju će sve nekako završiti...