Smedja, mogu ti potpisati ovaj zadnji post.

S tim da je meni prebrzo i ovo kako mi na jugu živimo, a što je puno sporije od Zagreba.
Ali sjećam se života u Zg i ritma života u njemu. Meni je to skroz neizdržljivo.

I stvarno je istina da se veselim svakom trenutku u prirodi, miru, tišini (ok, toga više nigdje nema otkad smo dobili ćomba ).
Na sreću imamo šumu iza kuće i par nenaseljenih otočića za kupanje skroz blizu, pa si takve trenutke možemo češće priuštiti.

Ali, i dalje ne smatram da su to dobri razlozi za nekontrolirani HS. Čini mi se sve to kao igranje sa sudbinom djeteta i, po mom mišljenju, prevelik rizik.
Ja se nikad ne bi usudila sama određivati koje je znanje mojoj djeci potrebnije, ili koji su im detalji višak.
Ja im nikako, niti uz pomoć sa strane, ne bi mogla pružiti širinu obrazovanja koju će im pružiti škola.
Uz to, želim djecu pripremiti za život u svijetu kakav danas jest, a ne u svijetu kakav ja želim da bude.
Mislim da im to dugujem i da im je to korisnije od učenja da mi se pridruže u borbi s vjetrenjačama.
A oni uvijek mogu odlučiti da im je draže živjeti u šumi daleko od civilizacije (po mogućnosti s diplomom u špagu ).

Ne mislim da nam je društvo i sustav u kojem živimo savršen, daleko od toga, ali svejedno želim da mi se djeca u njega uklope.
Ako me razumijete, svašta sam sad tu nabacala