Meni se čini da homeschooling može biti izvrstan za neke obitelji (npr. obitelji koje su iz nekoga razloga stalno na putu) i kad su zadovoljeni (mnogi) preduvjeti. Kod nas tih preduvjeta nema. Osnovna pretpostavka je da je jedan od roditelja kod kuće i da se bavi isključivo djecom, a to si kod nas može malo tko priuštiti. Dalje, obrazovanje roditelja je svakako važan čimbenik.
Neka me "Amerikanke" isprave ako griješim, ali meni se čini da u Americi roditelji moraju dobiti dopuštenje da djecu školuju kod kuće, dakle ne odobrava se to svakome. Uz to, mislim da se školovanje kod kuće tolerira do neke dobi, ne zauvijek ili do fakulteta.

Osobno bih uvijek radije da mi djeca idu u školu s vršnjacima, ali ne bih dala ruku u vatru da u nekim (stvarno ekstremnim) situacijama ne bih ozbiljno razmišljala o toj mogućnosti. U svakom slučaju lijepo je imati različite mogućnosti. Mene bi najviše mučila ta silna odgovornost koju bih tim činom preuzela na sebe. Uvijek bih se pitala jesu li dobili dovoljno i dovoljno kvalitetno. Ili pak jesam li ih preopteretila u strahu od nedovoljnog.

Najviše bi me veselilo da se naš školski program rastereti, da se ne traži toliko biflanja na pamet i učenja uistinu nepotrebnih činjenica, da ne moraju čitati cijeli Gundulićev ili Marulićev opus u dobi od petnaestak godina i sl. (Jučer mi kaže prijatelj da rade kamatni račun u 7. razredu osnovne?!? Što će to trinaestogodišnjaku? Ako mu ikad i bude trebalo, do tad će već sto puta zaboraviti i morati ponovo naučiti). Voljela bih da je program lakši i fleksibilniji, a onda bih, prema njihovim afinitetima, rado nadograđivala kod kuće. To je, naravno, utopija.