Homeschooling?

[RozaGroza]

Kaae tražili ste dobili ste

Neću se ticati toga kakvo je iskustvo kome škola - potpuno nevažno za temu, samo ću napisat (u malo podužim crtama) moje znanje i mišljenje o homeschooling-u. Ako nekog zanima stajalište još nekih ljudi u Hrvatskoj imate udrugu Obrazovanje na drugi naćin, ima jako puno zanimljivih tesktova i teza na temu http://www.druginacin.hr/

Faktor 1. Znanje: Djeca obrazovana kod kuće konstantno pokazuju bolje rezultate u znanju i kasnijem snalaženju u životu od djece školovane u školama. To nisam izmislila to je činjenica. Roditelji te djece najčešće nisu nikakvi profesori niti doktori, nemaju pedagoško znanje, već su ljudi svojih zanimanja, koji imaju vremena, volje, živaca i želje obrazovati sami svoju djecu, te vjeruju tom sistemu više nego školskom.

Faktor 2. Socijalizacija: Ona se ne događa u školama jer je škola zapravo jedno neprirodno okruženje u kojem djeca padaju pod pritisak i utjecaj drugih učenika, htjeli ne htjeli, te njihovo ponašanje postaje uvjetovano grupom, radije nego njihovim unutarnjim potrebama i htjenjima. Dalje, škola je neprirodan okoliš čisto iz razloga što se nigdje na svijetu u nikojim uvjetima to djete (osoba) neće naći u grupi punoj svojih vršnjaka koji su se našli na istom mjesti čisto iz razloga da budu kolektivno zatupljeni znanjem koje im je predstavljeno na neadekvatan način, tj način koji nije prilagođen svakom pojedincu te grupe (što je jedini način da se neko znanje na pravi naćin usvoji).

Boravak u grupi punoj učenika, koji rekla bi urođeno imaju izgrađen revolt i bunt prema školi i profesorima, na djecu i tinejđere djeluje tako da ih odvlaći od prave želje za učenje i sazrijevanjem, oko čega se zapravo i vrti ljudski život, te zamjenjuje taj faktor života (učenje uz starije i zrelije) sa igrom, pobunom i potpuno neozbiljnim shvačanjem tog važnog životnog procesa – ućenja.

Kod djece koja su obrazovana kod kuće istiće se razlika između vremena za učenje i vremena za igru. Učenju, se, kao što bi se trebalo I kasnije poslu kojim će se osoba baviti, pridaje velika važnost te ga se shvaća ozbiljno, kao nešto što je od životne važnosti, što i jest. Činjenica da se danas u školama često ne cjeni znanje već integriranost u određenu grupu, vuće za sobom puno veće posljedice – velik broj nekvalificiranih radnika koji svoje radno mjesto shvačaju kao kaznionicu u koju dođu odraditi tih 8 sati, konstantno razmišljajući “Kad će 4 da idem doma”. U školi nisu usvojili nikakvu radnu etiku. Ne svojom krivicom, već iz razloga d aim se nije znalo pristupiti na način adekvatan za njihove mogučnosti.

Nadalje, školski sustav kao takav sa svim svojim faktorima: nezainteresiranim učenicima, nedovoljno plačenim i isfrustranim profesorima koji nakon nekoliko godina u školstvu puno ili potpuno gube motivaciju te nastava postaje svojevrstan cirkus – ili pak postaje konc logor ovisi da li je “profa” cool ili je “Bog i batina”, u potpunosti potiskuje učenikovu kreativnost i fokusiranost na prihvačanje određenog znanja prema kojem osjeća afinitet. Rijetki (čitaj nitko) se odupru “zovu divljine” tj. grupi u kojoj se nalaze i prate svoje unutarnje potrebe koje ih vuću ka učenju i modeliranju sebe i svog znanja.

Učenje se događa onda kad učenik ima želju za znanjem a učitelj ima posebnu želju i interes baš tom specifičnom učeniku pomoći da do tog znanja dođe. U situacijama kada se učenje nameće kao što se to nameće u našem školskom sustavu,bez da se uzmu u obzir djetetove mogučnosti, potrebe i želje, ovaj proces postaje iznimno mučan za učenika te mu se djete odupire svojevrsnom pobunom protiv znanja. Zbog toga jer se "znanje" ocjenjuje, i jer je obavezno te se učeniku ne daju nikakve opcije, djete koje to "znanje" nije usvojilo, gubi tlo pod nogama, osjeća se manje vrijednim, i na kraju biva osuđeno lošom ocjenom, podcjenjivanjem od strane učitelja i kolega učenika, te na kraju i od strane roditelja, koji najčešće bez ikakvog pravog uvida u materiju problema, na svojevrstan način također osuđuju djete, direktno ili indirektno ga kazne, te zahtjevaju od učenika da pod svaku cijenu to znanje prihvati, jer sankcije su preteške i mogu odrediti tijek cijelog života pojedinca - popravni ispiti ili još gore, padanje razreda, koje je toliko demoralizirajuće, da se učenik rijetko od takvog šoka oporavi, to ostaje kao oznaka progonitelja" (školskog sustava - države) do kraja života, pa čak i onda kad je odrastao čovjek, nerijetko će razgovor o tom iskustvu, u društvu, bolan i sramotan. U mnogim slučajevima će zbog tog incidenta djetetov cijeli život poprimiti drugačiji tok, te će on nakon ponavljanja razreda I dalje ostati “loš đak” čija perspektiva za daljnje školovanje ne izgleda ružičasto, navjerovatnije neće postati fakultetski obrazovana ličnost, a u današnjem društvu to znaći da navjerovatnije neće imat stečena određena znanja potrebna za “pristojno” funkcioniranje u društvu, imat će problema kod zaposlenja, materijalnih problema itd. Krajnji rezultat može a i često bude granično devijantno ponašanje i upadanje u problem sa ovisnostima, zakonom, problemima u obitelji itd. Ovo sve ne mora biti drastično, ali levitira na granici prihvatljivog, zbog čega danas i imamo velik broj ljudi rubnog ponašanja.

Ovakva situacija (padanje razreda) se događa isključivo i samo zbog toga što u danom momentu, učenik nije bio motiviran na pravi naćin, nisu se osluškivale njegove potrebe i mogučnosti, već ga se tjeralo da usvaja znanje po nekom virtualnom standardu koji UOPĆE ne funkcionira, a za koje on nije bio spreman.
Da se tom učeniku pristupilo kao jedinki, da je učitelj osluškivao učenikove potrebe te shvatio koje su njegove mogučnosti (koje mogu biti lošije a mogu biti bolje od nekog opće prihvačenog standarda), da je učitelj uvidio koje su zapreke koje stoje između učenika i znanja, te ih uklonio, ili izvagao važnost usvajanja određenog znanja u odnosu na učenikove mogučnosti i apsiracije pa ih u skladu sa tim odbacio ili pokušao usvojiti promjenom metode, taj učenik bi imao puno veće šanse za svladavanjem određenog znanja koje je procjenjeno da bi moglo biti važno za njegov razvoj i u daljnjem životu.

26 članak deklaracije o ljudskim pravima:
Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu (potpisano prije 50 godina)

[dorotea24]

Kaae tražili ste dobili ste

Neću se ticati toga kakvo je iskustvo kome škola - potpuno nevažno za temu, samo ću napisat (u malo podužim crtama) moje znanje i mišljenje o homeschooling-u. Ako nekog zanima stajalište još nekih ljudi u Hrvatskoj imate udrugu Obrazovanje na drugi naćin, ima jako puno zanimljivih tesktova i teza na temu http://www.druginacin.hr/

Faktor 1. Znanje: Djeca obrazovana kod kuće konstantno pokazuju bolje rezultate u znanju i kasnijem snalaženju u životu od djece školovane u školama. To nisam izmislila to je činjenica. Roditelji te djece najčešće nisu nikakvi profesori niti doktori, nemaju pedagoško znanje, već su ljudi svojih zanimanja, koji imaju vremena, volje, živaca i želje obrazovati sami svoju djecu, te vjeruju tom sistemu više nego školskom.

Faktor 2. Socijalizacija: Ona se ne događa u školama jer je škola zapravo jedno neprirodno okruženje u kojem djeca padaju pod pritisak i utjecaj drugih učenika, htjeli ne htjeli, te njihovo ponašanje postaje uvjetovano grupom, radije nego njihovim unutarnjim potrebama i htjenjima. Dalje, škola je neprirodan okoliš čisto iz razloga što se nigdje na svijetu u nikojim uvjetima to djete (osoba) neće naći u grupi punoj svojih vršnjaka koji su se našli na istom mjesti čisto iz razloga da budu kolektivno zatupljeni znanjem koje im je predstavljeno na neadekvatan način, tj način koji nije prilagođen svakom pojedincu te grupe (što je jedini način da se neko znanje na pravi naćin usvoji).

Boravak u grupi punoj učenika, koji rekla bi urođeno imaju izgrađen revolt i bunt prema školi i profesorima, na djecu i tinejđere djeluje tako da ih odvlaći od prave želje za učenje i sazrijevanjem, oko čega se zapravo i vrti ljudski život, te zamjenjuje taj faktor života (učenje uz starije i zrelije) sa igrom, pobunom i potpuno neozbiljnim shvačanjem tog važnog životnog procesa – ućenja.

Kod djece koja su obrazovana kod kuće istiće se razlika između vremena za učenje i vremena za igru. Učenju, se, kao što bi se trebalo I kasnije poslu kojim će se osoba baviti, pridaje velika važnost te ga se shvaća ozbiljno, kao nešto što je od životne važnosti, što i jest. Činjenica da se danas u školama često ne cjeni znanje već integriranost u određenu grupu, vuće za sobom puno veće posljedice – velik broj nekvalificiranih radnika koji svoje radno mjesto shvačaju kao kaznionicu u koju dođu odraditi tih 8 sati, konstantno razmišljajući “Kad će 4 da idem doma”. U školi nisu usvojili nikakvu radnu etiku. Ne svojom krivicom, već iz razloga d aim se nije znalo pristupiti na način adekvatan za njihove mogučnosti.

Nadalje, školski sustav kao takav sa svim svojim faktorima: nezainteresiranim učenicima, nedovoljno plačenim i isfrustranim profesorima koji nakon nekoliko godina u školstvu puno ili potpuno gube motivaciju te nastava postaje svojevrstan cirkus – ili pak postaje konc logor ovisi da li je “profa” cool ili je “Bog i batina”, u potpunosti potiskuje učenikovu kreativnost i fokusiranost na prihvačanje određenog znanja prema kojem osjeća afinitet. Rijetki (čitaj nitko) se odupru “zovu divljine” tj. grupi u kojoj se nalaze i prate svoje unutarnje potrebe koje ih vuću ka učenju i modeliranju sebe i svog znanja.

Učenje se događa onda kad učenik ima želju za znanjem a učitelj ima posebnu želju i interes baš tom specifičnom učeniku pomoći da do tog znanja dođe. U situacijama kada se učenje nameće kao što se to nameće u našem školskom sustavu,bez da se uzmu u obzir djetetove mogučnosti, potrebe i želje, ovaj proces postaje iznimno mučan za učenika te mu se djete odupire svojevrsnom pobunom protiv znanja. Zbog toga jer se "znanje" ocjenjuje, i jer je obavezno te se učeniku ne daju nikakve opcije, djete koje to "znanje" nije usvojilo, gubi tlo pod nogama, osjeća se manje vrijednim, i na kraju biva osuđeno lošom ocjenom, podcjenjivanjem od strane učitelja i kolega učenika, te na kraju i od strane roditelja, koji najčešće bez ikakvog pravog uvida u materiju problema, na svojevrstan način također osuđuju djete, direktno ili indirektno ga kazne, te zahtjevaju od učenika da pod svaku cijenu to znanje prihvati, jer sankcije su preteške i mogu odrediti tijek cijelog života pojedinca - popravni ispiti ili još gore, padanje razreda, koje je toliko demoralizirajuće, da se učenik rijetko od takvog šoka oporavi, to ostaje kao oznaka progonitelja" (školskog sustava - države) do kraja života, pa čak i onda kad je odrastao čovjek, nerijetko će razgovor o tom iskustvu, u društvu, bolan i sramotan. U mnogim slučajevima će zbog tog incidenta djetetov cijeli život poprimiti drugačiji tok, te će on nakon ponavljanja razreda I dalje ostati “loš đak” čija perspektiva za daljnje školovanje ne izgleda ružičasto, navjerovatnije neće postati fakultetski obrazovana ličnost, a u današnjem društvu to znaći da navjerovatnije neće imat stečena određena znanja potrebna za “pristojno” funkcioniranje u društvu, imat će problema kod zaposlenja, materijalnih problema itd. Krajnji rezultat može a i često bude granično devijantno ponašanje i upadanje u problem sa ovisnostima, zakonom, problemima u obitelji itd. Ovo sve ne mora biti drastično, ali levitira na granici prihvatljivog, zbog čega danas i imamo velik broj ljudi rubnog ponašanja.

Ovakva situacija (padanje razreda) se događa isključivo i samo zbog toga što u danom momentu, učenik nije bio motiviran na pravi naćin, nisu se osluškivale njegove potrebe i mogučnosti, već ga se tjeralo da usvaja znanje po nekom virtualnom standardu koji UOPĆE ne funkcionira, a za koje on nije bio spreman.
Da se tom učeniku pristupilo kao jedinki, da je učitelj osluškivao učenikove potrebe te shvatio koje su njegove mogučnosti (koje mogu biti lošije a mogu biti bolje od nekog opće prihvačenog standarda), da je učitelj uvidio koje su zapreke koje stoje između učenika i znanja, te ih uklonio, ili izvagao važnost usvajanja određenog znanja u odnosu na učenikove mogučnosti i apsiracije pa ih u skladu sa tim odbacio ili pokušao usvojiti promjenom metode, taj učenik bi imao puno veće šanse za svladavanjem određenog znanja koje je procjenjeno da bi moglo biti važno za njegov razvoj i u daljnjem životu.

26 članak deklaracije o ljudskim pravima:
Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu (potpisano prije 50 godina)

cijeli ovaj post mi vrvi raznim nonsensima i izgleda mi više kao nekakav pamflet, ali ovo boldano premašuje sve granice dobrog ukusa. ne razumijem čemu tolika vrijeđanja?
najgore je kad čovjek ne shvaća svoje granice i ne razmišlja kritički o svojim mogućnostima. ja bih se vrlo oprezno upustila u poučavanje predmeta koji nisu moja struka, ne zbog znanja, nego zbog metodike. pa zaboga i u svom poslu odnosno predmetu svaki dan učim, tražim nova rješenja, borim se s problemima, kopam, istraužujem, napredujem, konzultiram se s kolegama, uspoređujem, natječem itd.
ne kažem da je naš obrazovni sustav bajan, dakako on ima dosta mana, ali rađe bi tako nego da sama pabričim po strukama i eksperimentiram na vlastitom djetetu.

[Svimbalo]

Zaista me po svemu ova rasprava podsjeća na PKK, posebno po Sanjinom citatu o uvjetima koje nemamo u HR .

Zapravo sam htjela malo podići ono pitanje o ostalim aspektima škole, izuzev odgojno-obrazovne komponente. Ako smo se složili da pohađanje škole nije isključivo biflanje, nego i puno više od toga, na koji način pro HEovci misle da je moguće ta iskustva omogućiti kod kuće?

[Bodulica]

A i meni se nekako čini da bi pojedinci najradije ukinuli sve te puste struke, jer su eto sposobni sami roditi, liječiti, školovati...dalje sami nastavite niz

Posebno sam alergična kad se o djetetu priča kao o isključivo privatnom vlasništvu, a ako nedajbog nešto pođe po krivu onda su odgovorne sve nadlažne i nenadležne institucije i naravno svi osim presvetih roditelja.

Nije mi namjera nikoga vrijeđati, ali se preko 8 stranica totalno omalovažava čitavu jednu struku za koju se ljudi godinama obučavaju kao što ste se većina vas školovali za svoja zanimanja. Generaliziranje nikako ne volim, pa se tako ne mogu složiti da nam je cijelo školstvo u rasulu, a naravno da sam svjesna problema i naravno da ima itekako mjesta poboljšanju.

Nekako mi se čini da i dio problema upravo leži u ovakvom doživljavanju obrazovanja, jer sam puno puta bila svjedokom gdje roditelji pred djecom ne štede ružne riječi upravo za te ljude koji njihovu djecu podučavaju, a ujedno i odgajaju. Slažem se da pojedinim ljudima nije mjesto u prosvjeti, ali ih velika većina dobro i predano rade svoj posao.

Čak mi ni sama ideja o HS nije toliko problematična, jer ako netko stvarno ima potrebu za tim ko sam ja da to dovodim u pitanje, ali ovakvu vrstu argumentacije od pojedinih forumašica nisam očekivala. Eto, baš me to iskreno žalosti

I ne, nisam prosvjetni radnik. Samo sam dijete svoga oca i svoje matere koji su dali dobar dio svog života i ljubavi za odgoj nebrojenih generacija od kojih mi mnogi i dan danas prilaze te se s velikim poštivanjem i zahvalnošću sjete svojih bivših profesora. Danas i moja sestra s jednakim entuzijazmom radi taj iznimno težak i odgovoran posao, ma koliko ga netko pokušao minorizirati.

Zato, HS da, ali naravno pod jasnim i kontroliranim uvjetima, ali i svijest da živimo ovdje i sada i da će mnoga naša djeca imati lijepe uspomene i stvarni benefit od tog školskog sustava kojeg se neki tako groze.

[Peterlin]

Ja sam u međuvremenu razmislila i našla dobru stranu uvođenja školovanja kod kuće i kod nas:

Ako se to uvede, bit će manje opterećenje za one koji će ići u školu, manje nezadovoljnih roditelja U školi, dakle bolji uvjeti za djecu čiji roditelji vjeruju u školski sustav.

Zašto ne, uostalom? Za moju djecu to nikako nije (iako imam različita iskustva, jednom djetetu stalno moram popunjavati rupe u znanju koje donosi iz škole, drugom je odlično) ali u globalu - sve ide... i u školi dobiju neusporedivo više nego što bih im ja (ili mm) ikada mogla pružiti uz sadašnji naš način života.

S druge strane, ako se npr. 5% roditelja odluči za školovanje kod kuće (puno sam i rekla), toliko manje gužve bit će u školama za one koji ostaju. A to već jesu poboljšani uvjeti.

Eh, sad, druga je stvar kako to nadzirati (ne bi se štela mešati, ne nadzire se ni školski sustav kako treba, a kamo li nadzirati pojedinačne roditelje... nema ba teorije).

Eto - ne bih imala ništa protiv toga da se otvori mogućnost školovanja kod kuće, ali ja se ne bih usudila tako riskirati sa svojom djecom.

[Beti3]

A i meni se nekako čini da bi pojedinci najradije ukinuli sve te puste struke, jer su eto sposobni sami roditi, liječiti, školovati...dalje sami nastavite niz

Posebno sam alergična kad se o djetetu priča kao o isključivo privatnom vlasništvu, a ako nedajbog nešto pođe po krivu onda su odgovorne sve nadlažne i nenadležne institucije i naravno svi osim presvetih roditelja.

Nije mi namjera nikoga vrijeđati, ali se preko 8 stranica totalno omalovažava čitavu jednu struku za koju se ljudi godinama obučavaju kao što ste se većina vas školovali za svoja zanimanja. Generaliziranje nikako ne volim, pa se tako ne mogu složiti da nam je cijelo školstvo u rasulu, a naravno da sam svjesna problema i naravno da ima itekako mjesta poboljšanju.

Nekako mi se čini da i dio problema upravo leži u ovakvom doživljavanju obrazovanja, jer sam puno puta bila svjedokom gdje roditelji pred djecom ne štede ružne riječi upravo za te ljude koji njihovu djecu podučavaju, a ujedno i odgajaju. Slažem se da pojedinim ljudima nije mjesto u prosvjeti, ali ih velika većina dobro i predano rade svoj posao.

Čak mi ni sama ideja o HS nije toliko problematična, jer ako netko stvarno ima potrebu za tim ko sam ja da to dovodim u pitanje, ali ovakvu vrstu argumentacije od pojedinih forumašica nisam očekivala. Eto, baš me to iskreno žalosti

I ne, nisam prosvjetni radnik. Samo sam dijete svoga oca i svoje matere koji su dali dobar dio svog života i ljubavi za odgoj nebrojenih generacija od kojih mi mnogi i dan danas prilaze te se s velikim poštivanjem i zahvalnošću sjete svojih bivših profesora. Danas i moja sestra s jednakim entuzijazmom radi taj iznimno težak i odgovoran posao, ma koliko ga netko pokušao minorizirati.

Zato, HS da, ali naravno pod jasnim i kontroliranim uvjetima, ali i svijest da živimo ovdje i sada i da će mnoga naša djeca imati lijepe uspomene i stvarni benefit od tog školskog sustava kojeg se neki tako groze.

Baš odličan post.

[RozaGroza]

cijeli ovaj post mi vrvi raznim nonsensima i izgleda mi više kao nekakav pamflet, ali ovo boldano premašuje sve granice dobrog ukusa. ne razumijem čemu tolika vrijeđanja?
najgore je kad čovjek ne shvaća svoje granice i ne razmišlja kritički o svojim mogućnostima. ja bih se vrlo oprezno upustila u poučavanje predmeta koji nisu moja struka, ne zbog znanja, nego zbog metodike. pa zaboga i u svom poslu odnosno predmetu svaki dan učim, tražim nova rješenja, borim se s problemima, kopam, istraužujem, napredujem, konzultiram se s kolegama, uspoređujem, natječem itd.
ne kažem da je naš obrazovni sustav bajan, dakako on ima dosta mana, ali rađe bi tako nego da sama pabričim po strukama i eksperimentiram na vlastitom djetetu.

Nemaš se što vrijeđati. Nije školstvo nešto što se tiče samo struke, ja sam također bila đak, sjećam se svojih profesora i njihovih predavanja. Ti isti profesori danas još uvijek predavaju. Pretpostavljam da se nisu previše promjenili - neću sad ulaziti u detalje kakvi su nam satovi bili.
Profesori jesu isfrustrirani i to nije za čuditi se. Plaće su katastrofalne, djeca bezobraznija nego ikad, kurikulum katastrofalan, uvjeti rada generalno jako teški. I zašto je onda čudno to što su profesori isfrustrirani? I prodavačice su isfrustrirane, i menađeri, ljudi su generalno isfrustrirani...ili misliš da nisu i da svima cvatu ruže? I ne kupujem onu spiku: ostavljam privatni život i financijske brige ispred vrata učionice, jer je to nemoguće.
Svaka tebi čast jer mi super zvuči to da je tebi tvoj posao još uvijek izazov, ali zar želiš reći da je tako sa svima? Ja bi prije rekla da si ti iznimka.

I da, ta precjenjena socijalizacija koja je svima trn u oku, uglavnom se ne događa u učionici, događa se na hodnicima koji jesu zov divljine. 90% učenika sa kojima jedno djete ide u razred im po ničem drugom nije slično osim po godinama. Djeca se stavljaju u tešku ulogu da moraju ili imat savršene diplomatske sposobnosti da se nose sa tim, ili će se pridružiti skupini jer se boje i teško je biti drugačiji, ili će na kraju krajeva ipak biti drugačiji, al će onda biti izolirani, zadirkivani, i generalno ne pre sretni da idu u školu gdje su glavni "freak".
I to ne mora nužno uvijek biti loša stvar, neka se djeca super snađu u cijeloj toj gonguli, ali po mom mišljenju (a ono je proizašlo što iz osobnog iskustva što iz čitanja o HS-u) to nije prirodno okruženje za djete, i sigurna sam da je razlog zbog kojeg su tu, a to je učenje, uvijek negdje ja bi rekla na 3 mjestu. Na prvom je odnos sa kolegama, na drugom su ocjene, na trećem, eventualno, je to da se actually nešto i nauči.

Zbog svega toga ja ću radije "eksperimentirati" sa svojim djetetom, ako mi "dobri ljudi" u vladi dopuste HS.

[Ripcord]

I da, ta precjenjena socijalizacija koja je svima trn u oku, uglavnom se ne događa u učionici, događa se na hodnicima koji jesu zov divljine. 90% učenika sa kojima jedno djete ide u razred im po ničem drugom nije slično osim po godinama. Djeca se stavljaju u tešku ulogu da moraju ili imat savršene diplomatske sposobnosti da se nose sa tim, ili će se pridružiti skupini jer se boje i teško je biti drugačiji, ili će na kraju krajeva ipak biti drugačiji, al će onda biti izolirani, zadirkivani, i generalno ne pre sretni da idu u školu gdje su glavni "freak".

Djeca si u školi, kao i kasnije na poslu, nađu osobe sličnih interesa s kojima se zbliže. Moj mali recimo nije baš za čoporativno druženje, uvijek si radije nađe jednog ili dva frenda i onda s njima visi, i kaj je tu loše? Ja sam u osnovnoj, u 7. i 8. razredu, bila izrod u tom čoporu i jedva sam dočekala da odem u srednju i tamo sam našla najbolju prijateljicu do dana današnjeg s kojom sam izuzetno bliska, kuma mi je i ludo se volimo, a različite smo u pun klinac stvari za poludit. Tek sam na faksu počela bit sve češće dio velikih društva, iako i danas obožavam s hrpom prijatelja se nalazit na solo ili u skroz malim grupama. Pa svejedno ne bih mijenjala svoje školovanje, uključujući i te dvije godine iz pakla...

[dorotea24]

Nemaš se što vrijeđati. Nije školstvo nešto što se tiče samo struke, ja sam također bila đak, sjećam se svojih profesora i njihovih predavanja. Ti isti profesori danas još uvijek predavaju. Pretpostavljam da se nisu previše promjenili - neću sad ulaziti u detalje kakvi su nam satovi bili.
Profesori jesu isfrustrirani i to nije za čuditi se. Plaće su katastrofalne, djeca bezobraznija nego ikad, kurikulum katastrofalan, uvjeti rada generalno jako teški. I zašto je onda čudno to što su profesori isfrustrirani? I prodavačice su isfrustrirane, i menađeri, ljudi su generalno isfrustrirani...ili misliš da nisu i da svima cvatu ruže? I ne kupujem onu spiku: ostavljam privatni život i financijske brige ispred vrata učionice, jer je to nemoguće.
Svaka tebi čast jer mi super zvuči to da je tebi tvoj posao još uvijek izazov, ali zar želiš reći da je tako sa svima? Ja bi prije rekla da si ti iznimka.

I da, ta precjenjena socijalizacija koja je svima trn u oku, uglavnom se ne događa u učionici, događa se na hodnicima koji jesu zov divljine. 90% učenika sa kojima jedno djete ide u razred im po ničem drugom nije slično osim po godinama. Djeca se stavljaju u tešku ulogu da moraju ili imat savršene diplomatske sposobnosti da se nose sa tim, ili će se pridružiti skupini jer se boje i teško je biti drugačiji, ili će na kraju krajeva ipak biti drugačiji, al će onda biti izolirani, zadirkivani, i generalno ne pre sretni da idu u školu gdje su glavni "freak".
I to ne mora nužno uvijek biti loša stvar, neka se djeca super snađu u cijeloj toj gonguli, ali po mom mišljenju (a ono je proizašlo što iz osobnog iskustva što iz čitanja o HS-u) to nije prirodno okruženje za djete, i sigurna sam da je razlog zbog kojeg su tu, a to je učenje, uvijek negdje ja bi rekla na 3 mjestu. Na prvom je odnos sa kolegama, na drugom su ocjene, na trećem, eventualno, je to da se actually nešto i nauči.

Zbog svega toga ja ću radije "eksperimentirati" sa svojim djetetom, ako mi "dobri ljudi" u vladi dopuste HS.

roza nisam ja uvrijeđena nego mi se tvoj način pisanja čini kao da je pisan s ciljem da nekog uvrijedi.
previše generaliziraš i predstavljaš kao činjenicu nekakvu svoju fikciju koju si sama stvorila o ljudima. plaće katastrofalne? oprosti molim te, ali zaista nisu. jest da bi mogle biti bolje, pa i da budu 5 puta veće ja se ne bih bunila, ali da su katastrofalne to nikako ne stoji. ja bih rekla umjereno pristojne za naše uvijete. čovjek koji nema novaca jest frustriran, ali takvih ima u svim branšama i stvarno nisam nikada stekla dojam nekakve sveopće frustriranosti zbog plaće u svom okruženju. zašto su uvijeti rada generalno teški? opet kažem, uvijek mogu biti bolji, ali da su teški, opet nikako ne stoji. Djeca jesu bezobraznija, ali definitivno nisu sva i opet generaliziranje. A to da sam ja iznimka zbog entuzijazma u svom poslu je također sasvim netočno i strašno podcjenjujuće, ali nije mi ni čudno takvo razmišljanje kad vidim kako su recimo i nekim ljudima liječnici podkupljiva skupina ljudi koja samo jedva čeka nekakvu medicinsku intervenciju da bi što prije mogli završiti svoju smjenu i otići kući i sl.

ne kažem da HS ne bi mogao polučiti dobre rezultate i u principu nisam protiv toga, ali onaj koji se odluči na to mora itekako biti svjestan svih aspekata obrazovanja, odnosno trebao bi biti itekako potkovan znanjem te ono što je najvažnije prepoznati momenat kada prestaje biti kompetentan. mislim da je to jedan izuzetno kapitalan i odgovoran pothvat i svaka čast onom koji se u to upusti.
a što se tiče socijalizacije pa nije ona sama sebi smisao. dijete se treba pripremiti na život i posao, a oni mu nose okruženje i komunikaciju s ljudima, obveze koje se moraju ispunjavati i kada nama to ne odgovara, one koje nam se ne sviđaju ili nas ne interesiraju itd.

[apricot]

a što se tiče socijalizacije pa nije ona sama sebi smisao. dijete se treba pripremiti na život i posao, a oni mu nose okruženje i komunikaciju s ljudima, obveze koje se moraju ispunjavati i kada nama to ne odgovara, one koje nam se ne sviđaju ili nas ne interesiraju itd.

ali je činjenica da postoji određeni broj ljudi koji je prošao intitucionalni odgoj i obrazovanje, pa je još uvijek potpuno asocijalan.
kao što postoje i ljudi koji su u nekom periodu svojega života bili izolirani, pa nemaju takvih problema (pritom ne mislim na komunikaciju s ostalima nego na uvažavanje svih regula koje današnje Društvo nudi/nameće).

nisam do sada shvatila ključnu poruku: ljudi svoju dijecu ne bi trebali obrazovati kod kuće budući da nisu sposobni pružiti im znanje širokoga spektra? je li to - to?

[krumpiric]

nisam do sada shvatila ključnu poruku: ljudi svoju djecu ne bi trebali obrazovati kod kuće budući da nisu sposobni pružiti im znanje širokoga spektra? je li to - to?

između ostalog.

[apricot]

nisam do sada shvatila ključnu poruku: ljudi svoju dijecu ne bi trebali obrazovati kod kuće budući da nisu sposobni pružiti im znanje širokoga spektra? je li to - to?

između ostalog.

a to "ostalo" je da djeci moramo pružiti najviše što možemo?

[dorotea24]

ali je činjenica da postoji određeni broj ljudi koji je prošao intitucionalni odgoj i obrazovanje, pa je još uvijek potpuno asocijalan.
kao što postoje i ljudi koji su u nekom periodu svojega života bili izolirani, pa nemaju takvih problema (pritom ne mislim na komunikaciju s ostalima nego na uvažavanje svih regula koje današnje Društvo nudi/nameće).

nisam do sada shvatila ključnu poruku: ljudi svoju dijecu ne bi trebali obrazovati kod kuće budući da nisu sposobni pružiti im znanje širokoga spektra? je li to - to?

istina je, ali je činjenica i to da se ipak većina djece u kolektivu socijalizira. ono što sam htjela reći je da se djeca trebaju kroz život sresti i sa povoljnim i nepovoljnim situacijama jer ih to priprema na život i postepeno ih uvodi u radno okruženje.
nisam rekla da roditelji ne bi trebali obrazovati djecu kod kuće budući da nisu kompetentni sva područja obuhvatiti kvalitetno nego da bi trebali prvenstveno znati realno ocjeniti svoje mogućnosti.
ja se nikada ne bih upustila u takvo nešto jer iskreno sumnjam u kvalitetu takvog podučavanja no opet ostavljam prostor da nisam u pravu.

također mislim da bi se na takav način obrazovanja odlučio vrlo mal broj roditelja, a ukoliko bi on postao legalan bez ikakvih uvijeta tu bi se pojavilo dosta prostora za zloupotrebu. pri tome mislim na one socijalne slučajeve ili recimo neke pripadnike romske manjine koje jedino zakon uspijeva natjerati da svoju djecu pošalju u školu.

[rosa]

Uff...imam još jedno pitanjce:

hoće li HE-roditelji od države tražiti mjesečnu plaću i plaćene doprinose?

[Kaae]

nisam do sada shvatila ključnu poruku: ljudi svoju dijecu ne bi trebali obrazovati kod kuće budući da nisu sposobni pružiti im znanje širokoga spektra? je li to - to?

Ja bih to formulirala ovako:

Ljudi koji nisu sposobni ZA TO ne bi trebali svoju djecu skolovati kod kuce jer im nece moci pruziti znanje sirokog spektra i samim time ce ih sprjecavati u daljnjem odabiru, ili im samo otezavati daljnju edukaciju.

Zbog toga smatram da HS per se ne bi trebao biti izbor. Nije fer prema djeci jer roditelj koji spada u prethodnu definiciju nece znati bolje od sustava sto je za njegovo dijete najbolje. Jednostavno za to nema, da jako pojednostavim, strucnu spremu.

Sinoc sam pitala muza i potvrdio je sladjina iskustva - osobno poznaje Amerikance koji su prosli homeschooling i svi redom znaju vise od prosjecnog AMERICKOG djeteta koje je zavrsilo prosjecnu redovnu skolu. Svejedno je li ona privatna ili javna. Ne moze ih usporediti s prosjecnim HRVATSKIM djetetom koje jos uvijek, u prosjeku jel, dolazi s vise znanja nakon te zavrsene skole i, u slucajevima kad se nadje unutar americkom edukacijskog sustava, briljira sve tamo negdje do sredine fakultetskog obrazovanja. Jer upravo tamo Amerikanci rade velik korak naprijed i ostavljaju sve miljama iza sebe. U isto vrijeme, svi ti ljudi pokazuju poprilicnu asocijalnost i opcenito ne upadaju u okvire prosjecnog djeteta/odrasle osobe. Zbog toga nisu ni bolji ni losiji od nekog drugog, ali razlika se primjecuje (jednako kao sto se, stajaznam, plava kosa razlikuje od smedje).

HS unutar nekog sustava koji ga kontrolira i propisuje, zasto da ne. HS unutar sustava gdje roditelj nasumicno odlucuje da zna i moze skolovati dijete - nikako.