marta,
ja sam naučila čitati prve riječi s nekih 3,4 godine (tako tata kaže- ne sjećam se), prije kretanja u školu sam znala zbrajati troznamenkaste brojeve i pročitala svoju prvu knjigu (ne slikovnicu, dječju knjigu od nekih 100 str.). I dio prvog razreda sam se dosađivala, bilo je čak i manjih problema sa mnom u smislu "discipline". Roditelje su zvali na razgovor, predlagali preskakanje razreda, pitali ih zašto su me to sve naučili kad ima vremena. Moji su odgovorili da su me morali naučiti jer sam pitala, jer upijam kao spužva i ne prihvaćam odgovor da sam premala za nešto, ali da preskakanje razreda ne dolazi u obzir jer je to moja generacija i da će sve to doć na svoje. Tako je i bilo, jako brzo. U svakom razredu su dolazili sve veći izazovi i ja sam u tome uživala. Išla sam na natjecanja iz matematike, fizike, jezika. Počela se baviti sportom, upisali me u školu stranih jezika, gutala sam knjige... U školi bi me često zadužili da pomažem onima kojima teško ide savladavanje gradiva, i to je bilo nemjerljivo iskustvo i obostrana korist. Bilo je i dobrog i lošeg u školi, bilo je i onih koji te uvijek zadirkuju čim nisi "zlatna sredina", ali sve te to priprema na stvarni svijet i uči prihvaćanju sebe i okoline.

Voljela bih da svi vi koji razmišljate o HS razmislite i o tome što time oduzimate svojoj djeci i pritom uopće ne mislim na školsko gradivo.