deklarativno sustav čini po tom pitanju sve što treba. problem je što su sustav pojedinci koji svoj posao ne rade kako treba (uvijek)
naravno da nećemo imati povjerenje u sustav kojem vidimo vrhušku svaki dan na putu sa saborskih klupa u klupe di samo četkicu za zube možeš ponijeti.
zar prosjačenje nije zabranjeno, rad djece je zabranjen...ne trebamo daleko...možemo o onome čime se i roda bavi-vožnja bez as je zabranjena-to je po život opasna rabota-izvršna vlast ne rješava taj problem kako treba
ne kažnjava adekvatno roditelje koji ne poštuju zakon.
što da taj zakon ne postoji, da nigdje ne piše da se djecu treba voziti u AS, kakva bi tek onda bila statistika? Ako izuzmemo par ljudi koji istinski djecu voze u AS jer ih je strah za njihove živote?
To je paralela koju ja mogu potegnuti, ne garantira škola nikome ništa, ni dobar život ni sreću, pogotovo ako su prije toga prosjačili na čošku. Ali otvara im barem još jedna vrata. MOŽDA.
Inače ni ta vrata nebi bila otvorena.

Nisu džaba uvedeno obavezno cijepljenje, savjetovalište, nema džaba vrtić logopeda, psihologa, pedagoga, ne dolazi u vrtić džaba zubar (zašto, npr. kad svaki roditelj zna da se od druge godine MORA dijete voditi stomatologu na kontrole?)

Ja uopće ne pokušavam uvjeriti nikoga u savršenstvo sustava-nego u nužnost njegova kakvogtakvog "uplitanja" u naš život.