 |
|||
Nije baš strogo na temu, ali kod nas postoji puno okolnih sela s područnim školama. Djece je malo i spojeni su zajedno od 1. do 4. razreda.
Jedna takva škola je dobila savršenog mladog (i nadobudnog) učitelja - ta djeca su procvala. Imala su toliku razinu i širinu znanja koju nitko od ovih s "pravim" formiranim razredima nije imao.
To je meni nekakva kombinacija blizu idealne. Mali razred (cca 10 učenika) različite dobi.
Slažem se krumpiric, sve ovo što si napisala je bitno i može biti poticaj za velike stvari ili ubijati djetetovu znatiželju. Ali po meni i za dijete u šk. sustavu puno veću težinu i utjecaj na to ima njegov karakter i kućni odgoj, nego škola. A onaj aprin primjer je po meni čisti slučaj loše učiteljice. Moram priznati da gotovo nikad od 1.osnovne do fakulteta nisam doživjela da se ne cijeni razmišljanje svojom glavom, odgovaranje svojim riječima i sl. I ne mislim samo na sebe, nego i prijatelje iz razreda i brdo situacija koje pamtim. A bilo je svakakvih profesora, nekima bi trebalo i zabraniti da predaju, ali jednostavno ih je bilo tako puno da onih dobrih uvijek nekako bude više.i učitelji su ti koji mogu ubiti ljubav za znanjem. Jednako kao i potaknuti ju. I mi smo ti. I djetetov karakter je jako bitan..
Seni, sve što pišeš ima smisla, ali ne mogu se složiti s recimo martinom masovnom produkcijom. Mnogi ljudi s kojima sam kao dijete 8 godina prosijedila u klupama jedva da imaju dodirnih točaka sa mnom. Mi smo samo u pogledu tog osnovnog obrazovanja dobili jednake mogućnosti. Neki od nas došli su i otišli s nepresušnom željom za znanjem kojoj je škola velikim dijelom udovoljila, drugi tu želju kao da nisu imali. Jedna se iz razreda hvalila da ona ne mora učiti jer njeni imaju novaca za cijeli njen život. Jedna je plakala zbog svake četvorke jer to ne smije doma ni reć. Nekima roditelji nisu nikad dolazili na informacije. Presudan utjecaj i odgoj- zna se otkud dolazi.
Prva ću kritizirati i tražiti da školski sustav bude bolji. Ali nemojmo mu davati ni veću ni manju ulogu od one koju ima.
ovo me je podsjetilo na neku davnu praksu (nostalgičar pa bogZubic vila prvotno napisa
) kad sam morala sjediti u klupi s najlošijim učenicima, i po znanju i po disciplini.
nije to bio moj izbor. možda mi je bilo i muka. al na kraju je osjećaj bio predobar.
di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.
stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?
Cvijeto, da bi riječ rekla
Zato što dosada na neke ne djeluje niti malo poticajno. Nego suprotno. Pa onda završe vrlo često u grupi najgorih po disciplini.ovo me je podsjetilo na neku davnu praksu (nostalgičar pa bog
nije to bio moj izbor. možda mi je bilo i muka. al na kraju je osjećaj bio predobar.
di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.
stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?
Iako mi se tvoje sjedenje sa učenicima koji trebaju dodatnu pomoč ćini kako mudro zapošljavanje od strane učiteljice da ne bi bilo dosade.
Ne dosada, nego pomaganje.
Ali, sirius, zašto bi za dijete koje završi u grupi najgorih po disciplini dosada bila opravdanje? Zašto bi trebalo neprihvatljivo ponašanje djeteta školske dobi opravdavati - dosadom? Pa nije riječ o dvogodišnjaku da ga od neprihvatljivog ponašanja odvraćamo skretanjem pažnje.
Meni se čini da je ovdje dosada zloupotrijebljena kao opravdanje ponašanja koje se ne bi trebalo opravdavati. Onako kako cvijeta kaže, ima i drugih načina.
Pa da, cvijeta je dobila dodatni zadatak da joj ne bude dosadno. Već je tako mlada bila volonter, iako ne baš 100% svojevoljno.
cvijeto,
Cvijeto, kao i obično, okreneš raspravu u sasvim drugom smjeru ali uz puno smisla.
Slažem se s tobom. Po meni to i jest najveća prednost škole, ona je svijet u malom, ta djeca s kojom danas sjediš u klupama sutra će biti odrasli ljudi tvoje generacije koje ćeš sretati u šetnji s djecom ili na poslovnom sastanku. Učiš se graditi izvrsne ili barem korektne odnose i s onima koji ti "odgovaraju" i koji ne. To je život.
Nije za svu djecu u toj grupi, ali za određeni broj sigurno jest.
Upravo tako Svimbać!
U školu se kreće sa minimalno 6 godina i 5 mj. Može se krenuti i godinu kasnije. Ako dijete te dobi ne može poštivati neku minimalnu disciplinu, nisam sigurna da je uvijek škola problem. Nije da smo trogodišnjaka odveli na trosatnu operu u HNK pa očekujemo da šuti i gleda.
cvijeto, ovako još uvijek jest. Barem u mom malom gradu sa samo jednom školom. Uvijek bolji učenici pomažu slabijima. I tako su riješene dvije muhe jednim udarcem; dosada i neznanje. Zar u metropoli nema više toga pomaganja na "drugarskoj" osnovi?ovo me je podsjetilo na neku davnu praksu (nostalgičar pa bog
nije to bio moj izbor. možda mi je bilo i muka. al na kraju je osjećaj bio predobar.
di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.
stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?
cvijeto,
i jest.
ali takvh ima... pa barem nekoliko.
i onda stavimo na jednu stranu takvu učiteljicu, a na drugu roditelje koji možda nemaju njezino znanje niti naučenu metodiku, ali ne sputavaju.
pa mi je draže imati dijete koje ne zna što su količnik ili subtrahend, npr., ali da se usudi pitati. ili čak i "pogriješiti".
to bi mi se pogotovo sviđalo kao mogućnost u predjelima gdje ne možeš puno birati, gdje imaš na raspolaganju jednu školu i jednu učiteljicu.
A što je sa djecom koja imaju realan problem da prihvate pravila kako škola funkcionira? Ne to da su zapuštena i neodgojena zbog roditeljskog nemara? I nemaju sreće imati učiteljicu koja razumije situaciju i spremna je izaći izvan okvira?
Slažem se. Ali isto tako mislim da bi prosvjetnoj inspekciji trebalo prijaviti i takve slučajeve, pogotovo ako govorimo o nižim razredima osnovne škole, dakle jedna učiteljica za sve predmete osim jezika i vjeronauka. Prvo probati s njom razgovarati, a ako ne ide... to je ozbiljna stvar da se učiteljicu nitko ništa ne usudi pitati i da ona priznaje samo copy paste odgovore iz udžbenika.
Sirius, kakvih problema? Nije mi baš jasno, ako nije riječ o "neodgojenosti", kakvi su to problemi? U čemu je njihov uzrok?
Darovitost, ADD, ADHD, emocionalni problemi...sve to može biti razlog problema sa disciplinom. Nije svaki problem neodgojenost.
Ah, nekako sam to i mislila...
sirius, uopće ne mislim da je to neko silno izlaženje iz okvira ili fleksibilnost učiteljice. Da je posao učiteljice (pogotovo u nižim razredima) samo ispredavati banalne stvari kao što je 2+2 je 4 i podijeliti ocjene pa tko to ne bi znao raditi? Valjda bi u takvim situacijama trebalo zajedno s roditeljima poraditi na tome, razgovarati s djetetom, naći kompromis.
Ali ću ti i iskreno reći da mislim da je zaista rijetkost da zdravo dijete koje nije odgojno zapušteno učestalo radi takve probleme na nastavi koji izlaze iz okvira uobičajenog dječjeg neposluha. Mi smo imali par takvih situacija u OŠ (osim mene, koju je učiteljica brzo usmjerila u konstruktivno trošenje energije) i radilo se o zaista teškim obiteljskim situacijama (to sam tek naknadno saznala od mojih roditelja kad sam malo poodrasla).
Evo, ZV je to ljepše rekla, ja sam vjerojatno zazvučala bezobrazno.
Eto, samo da se malo otpetljam, onaj moj predzadnji post je bio bezobrazan i odnosio se na darovitost koju si navela kao prvi razlog nediscipline. A to nikako ne kužim. Ali znam da imam topik na drugom pdf-u, pa ću malo proučiti, možda shvatim...
Zasad sam još mišljenja da je darovitost u kontekstu "zločestoće" eufemizam upravo za spomenuto u navodnicima.
U ADHD, ADD i ostalo ne ulazim.
prije nego odgovorim cvijeti, pitala bih nesto na temu "to je zivot"?
skola je na neki nacin sigurno svijet u malom. i ja je kao takvu volim.
ne radi se uopce o socijalnim odnosima. kao sto rekoh moje dijete je jako dobro u njima.
no na temu to je zivot, pitala bih:
da li vi recimo kada trazite tecaj npr. francuskog jezika i placate ga, ( a skolu kao sto znamo svi mi placamo iz nasih poreskih doprinosa) uzimate prvu koja vam padne pod ruku, pa onda jos upisete bilo koji stupanj, pa i onaj koji vam je apsolutno prelagan, jer se ucite graditi "izvrsne i korektne" odnose. a ako bi vam npr. bilo dosadno ni slucajno ne mijenate grupu, jer vasa dosada moze proizici samo iz vaseg loseg odgoja. i ni slucajno ne ocekujete, da dobijete ono sto trebate, a sve u svrhu izvrsnih i korektnih odnosa?
a i inace u svom poslu, ne daj boze da bi napredovali, nego sve u svrhu "to je zivot" budete na onoj stepenici na kojoj se nalazi vas razred?
Nije svaka učiteljica sposobna za to, niti su svako dijete i svaka učiteljica kompatibilni.... I sredina često ima utjecaja. Ako ne ide drugačije, mijenjati učiteljicu. Mi smo s mlađim odustali od toga (jer to bi značilo mijenjati i školu/kvart - problem je strani jezik, pa je to teško naći) ali meni je i danas krivo i još uvijek razmišljam hoćemo li što poduzeti... S vremenom sam shvatila da smo sa starijim sinom imali puuuno sreće, a ovo da je nekakva prosječna situacija koja snađe većinu djece.
S druge strane, ista ta učiteljica je mom starijem bila u boravku jedne godine i to je bilo dobro, nismo imali primjedbi. Međutim, nema pravila. Svako dijete je druga priča, svaki razred i svaka generacija i svaki učitelj su priče za sebe. Mi se nekako uvijek trudimo naći nešto dobro za naše dijete U OKVIRU sustava i to više-manje ide, ali ne uvijek... S druge strane, svjesna sam da će se moje kreativno i maštovito dijete kroz život često nalaziti u situacijama da se mora prilagoditi nekim krutim okvirima, kao i mnogi drugi. Snalazi se sasvim dobro. Druga je stvar što ja vidim da bi uz poticaj mogao više i da vapi za tim (pa ga potičemo doma) ali njegova učiteljica za to nema volje ni sluha. I nije jedini takav u tom istom razredu.
I što učiniti? Mislim da školovanje kod kuće nije rješenje - rješenje je trajni roditeljski pritisak na poboljšanje postojećeg sustava. I veće uključivanje roditelja u aktivnosti škole. To bi bila obostrana korist, ali većini školskog osoblja to baš i ne paše (znam iz iskustva, nudili smo se - uzalud). No, to me ne ometa da i dalje pokušavam, koliko god mogu, a ima još dosta angažiranih roditelja. Ponekad nešto i uspijemo progurati.
Seni, kužim kamo ideš s tim tečajem francuskog, ali mislim da situacije nisu usporedive. I samo da dometnem, ja nigdje nisam rekla da dosada proizlazi iz lošeg odgoja, nego način nošenja s njom.
duzi odgovor poslije.ovo me je podsjetilo na neku davnu praksu (nostalgičar pa bog
nije to bio moj izbor. možda mi je bilo i muka. al na kraju je osjećaj bio predobar.
di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.
stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?
kraci sada.
djeca se smiju i trebaju dosadivati. kada je to njihov izbor.
Uopće to nisam mislila kad sam rekla to je život. I nemam ništa protiv čak da djeca preskoče razred ako su toliko napredna, ali znam slučaj gdje to recimo nije dobro ispalo. Ja sam osobno zahvalna svojima što nisu privatili prijedlog učiteljice i što su me ostavili sa mojom generacijom. Možda mi novo gradivo nije uvijek bilo novo, ali naučila sam neke važne životne lekcije. Za koje mislim da su više koristile mom razvoju nego da sam proletjela kroz prva četiri razreda jer mi je gradivo bilo prelagano. A zaista ne vjerujem da me boravak u razredu čiji je prosjek bio recimo ispod mog imalo zatupio, ne ide to tako lako. Učiteljica me uz minimum truda zaposlila, uvijek me angažirali oko školskih priredbi, pomaganja, upisala se u zbor, školu stranih jezika, knjižnicu....
Bas bi takav bio moj HS. Imala bih par "ucenika" razlicite dobi. Savrsenstvo.
osim sto u mom svijetu razmisljanje i znanje nema veze ni sa sportom ni sa rekordima (ali je simptomaticno da je to mnogima na umu kada pricaju o znanju i skolovanju) ja bih rado da mi netko objasni:
da li ja to dobro razumjem da djeca koja racunaju do 1000 prije nego idu u razred u kojem se to po planu i programu "dopusta" po defaultu ne pomazu drugima, ne razumiju druge, nisu empaticni?
zasto je empatija i pomaganje drugima u suprotnosti, obrnuto proporcionalno ili nespojivo sa zbrajanjem do 1000?
od koga dolazi taj ili ili?
kako mislis da se netko moze odreci svojih potencijala? onako ih odsarafi od sebe i baci u smece? zaista me zanima kako izgleda ta prakticna provedba.
pa me jos zanima, da li onda kada te potencijale "odsarafe" onda se mogu uciti empatiji, pomaganju drugima i drugacijima, "zlocestima" onakvima, ovakvima?
dakle onda, kada bi sami trebali iz nekog meni nejasnog cilja prestati biti ovakvi, onakvi, onda bi mogli "razumjeti" sve te druge "onakve i ovakve". vrlo zanimljiva misaona konstrukcija.
nikako ne bih htjela da ova diskusija o hs preraste u natezanje oko djece koja su nazovimo to "napredna". tako da je ovo moje zadnje na tu temu. takve diskusije u principu ne volim voditi pogotovo na forumu. i ne znam sto bih uopce rekla na sve te ili ili?
jer su "vazne zivotne lekcije" ocito nespojive s tim da razlicita djeca u istoj grupi/razredu obraduju razlicite stvari i to jos, zamislite uzasa, na razliciti nacin!
ne radi se uopce o preskakanju razreda, radi se u sasvim drugacijem razumjevanju ucenja, razmisljanja i smisla svega toga. i to obuhvaca svu djecu sa svim njihovim razlicitim nacinima, brzinama , vrstama inteligencije i slicno. skola je mjesto koje bi trebalo svoj (i tu zaista mislm svoj) djeci pruziti najbolje moguce uvjete i edukacije i druzenja.
i to uopce ne bi bilo tako tesko postici.
kada bi se individualnost ne samo retoricki postovala.
i to bi bile najbolje lekcije o empaticnosti, razumjevanju, i postovanju razlicitosti.
i da podsjetim tema mojih postova nije bila prvenstveno brzina, vec puno vaznije nacin na koji se poducava i na koji se samoucenje ne podrzava.
uf, nadala sam se da neće bit ovog dugog
ajd, upustit ću se, po redu, iako to sa seni nikako nije laka rabota
al malo kasnije
ma volem ja tebe.
seni, svaka čast
Taj pedagoški koncept nije neobičan u Austriji (u situacijama kad razredi nisu spojeni zbog nedostatka učenika ili neke druge potrebe), zove se Mehrstufklassen i, samo za primjer, evo popisa škola u Beču u kojima se prakticira: http://www.schulentwicklung.at/jooml...egory/6/17/30/
Da malo prijeđem s opće razine na nešto konkretniju - rješenje problema vidim, osim u stvaranju pritiska i atmosfere za poboljšanje postojećih škola, i u preuzimanju roditeljske inicijative u svoje ruke, samoorganiziranju i osnivanju škole koja bi bila po mjeri njihove djece. Znam da nije jednostavno i lako, no najpoznatije ovdašnje privatne (i tzv. alternativne, štogod to značilo) škole stvorene su upravo kao proizvod roditelja nezadovoljnih onime što njihovoj djeci nude postojeće škole.
Evo primjera škole u kojoj djeca nisu podijeljena u razrede, nego u dvije velike skupine za učenje plus skupine po projektima i sl. Znači, vrlo individualan pristup prema stupnju znanja i interesima djeteta. Ne znam nikoga čije dijete ide u tu školu i ne mogu vam odgovoriti na pitanja kako sve to funkcionira u praksi, no znate li njemački, pronaći ćete odgovore na dosta pitanja na stranici škole - http://schulkollektiv.wuk.at/
Mislim da se u ovoj diskusiji posve zaboravljaju pravi razlozi zbog kojih homeschooling dobija na popularnosti - mislim da je to pluralizam škola u ideološkom smislu s jedne strana, a s druge strane raspad temeljnog državnog školstva u Americi i na Zapadu slijedom kojeg ljudi moraju plaćati puno novaca za kvalitetno, normalno obrazovanje.
Ljudi koji žele homeschoolati svoju djecu često su vjernici ove ili one prakse, i posve razumijem; nije rijetkost da su američke škole već u nižim razredima prožete seksom, drogama, sumnjivim moralom i nasiljem. Prijateljica koja je tamo radila kao psiholog imala je više od nekoliko curica koje su bile deprimirane jer jedine nemaju dečka - a imaju devet godina. Posve suosjećam s ljudima koji imaju svoju vjeru i moral, i to što se zbiva, a čemu im je dijete suočeno, ne mogu prihvatiti; druge škole nema ili si je ne mogu priuštiti. Ljudi odlučuju imati kućnu školu, što je lako izvedivo u zajednicama u kojima ljudi dijele taj teret, pa ljudi rade ono što znaju; često homeschoolaju velike i brojne vjerske obitelji - tko bi tolikoj djeci platio privatne škole (pa i vrtiće, vani je to cijelo bogatstvo).
A s druge strane - govorim kao netko tko je pročitao teoriju i praksu homeschoolinga - rijetko koja škola daje više u osnovnom obrazovanju od onoga što roditelj ako je iole načitan može pružiti. BAzična kemija, fizika ili gramatika na razini osnovne škole je ipak lagana i banalna. Ne moraš educirat dijete u nuklearnoj fizici - niti će to prosječan školski kadar učiniti. Uostalom, zemlje koje imaju reguliran HS imaju i kurikulum, knjige koje vode roditelja kroz gradivo, ne sisaš to iz palca. Uz to postoji i jedan važan faktor - školski sat samo se u nekih 15-20 posto vremena bavi nastavom; ostalo vrijeme su prozivke, opomene, discipliniranje, upute općeg tipa (nemoj žvakati, sjedni ravno). U tom smislu homeschooleri smatraju da djeci nude kondenziranu nastavu, i oslobađaju vrijeme za slobodan rad, igru, istraživanja, sviranje i razvijanje većeg broja vještina, znanja i kompetencija. Po brojnim istraživanjima HS prolaze bolje na faksevima, sretniji su u životu nakon 20 godina i tako. Kontraverzno je to, ne bih u dubinu, ali čisto površno - nije to za odbacit i reć - pih, kreteni.
Moralno rasulo kod nas polako nagriza sve strukture obrazovanja i vani, i kod nas, ali mi smo još super prema stanju vani. Zato kod nas HS još nije goruće pitanje dana. Kod nas još nije došlo do formiranja scene privatnih škola koje okupljanju najbolji kadar, i najbolje učenike, nema getoizacije. U našim školama djeca još mogu puno profitirati. U trenu kada osnovne škole postanu geta neobrazovanih i nasilnih vjerujem da će i ovaj topic imati drugi ton, i da će čak i roditelji koji su sada kategorički protiv HS razmisliti koje su im alternative.
Ili skupo školovanje, uz teško zaduživanje (što je moguće kad imaš jedno ili dvoje djece), ali nije baš svatko Rockefeller pa da može platiti sve to za 4 ili 5 ili 8 djece (što su brojevi koji nisu strani pojedinim zemljama, i slojevima ljudi, npr. vjernika i slično). U analizama populacijskoga rasta npr. često se ističe kako je dijete veliki trošak, pa se kalkulira kako dijete stoji svog roditelja ne znam 200 000 dolara (valjda do punoljetnosti). Imaj ih troje, to je preko milijun dolara; nije tu riječ samo o nike-patikama, to su bazično školarine.
A moje osobno mišljenje vezano uz HS i školu je da i jedno i drugo ima puno prednosti; kao kuhana hrana, i gotova hrana - sve ima svoje prednosti, mane i svoju cijenu. Ne znam. Slažem se s tezama da ima slučajeva kad je škola super, i slučajeva kad bi se obitelj spasila da može HS dijete, sve ovisi. Ali u tome i jest zahtjev naroda - da ima pravo izabrati prema svojem nahođenju.
Inače, mi smo ovdje indoktrinirani tim strukturama i institucijama; ako malo čitaš filozofiju škole, i ako zaviriš iza ploče, jasno ti je da je sve to jedna konstrukcija, na klimavim nogama, da se s mnogim postavkama i principima škole i ne slažeš baš, i da puno toga tu škripi, ali mi smo to usvojili, to je sada naše i čini nam se prirodno. Dovoljno je da pogledaš montessori ili waldorf i da ti je jasno da stvari mogu biti i drugačije, pa čak i bolje. Isto je i s HS - to jest odmak od onog što smo naučili gledati kao must have, ali nije nužno loš, a pogotovo ne stoji teza o socijalizaciji kao problemu.
HS vjeruju da je temelj socijalizacije - obitelj, i oni velikom količinom vremena koju je obitelj skupa, u toj HS, koja je nekad i frustracija i muka, i problem i sve kao i u pravoj školi, izlažu dijete upravo onoj socijalizaciji koja će mu biti temelj njegovog života. Plus, zajednica homeschoolera je kompaktna i oni se puno druže, kad je sve u redu.
Uvijek imaš opasnost da Cigo HS svoju djecu da prose po ulici, ali problema uvijek ima.
Ne znam. Jasno mi je i što bi bilo da javno školstvo propadne (nedaj Bože!) i da je najbolje po Peterlin - raditi pritisak na školu da bude bolje; ali uskratiti pravo čovjeku da izađe iz neke situacije koju ne može riješiti drugačije nego da HS - to isto nije pošteno.
Na žalost darovitost na jednom polju najčešće dolazi u kombinacijama sa poteškoćama na drugom polju, upravo adhd, autistični spektar, poteškoće senzorne integracije itd. Da banaliziramo rijetko kad mozak jurne naprijed na jednom polju a da na drugom polju ne izbiju zastoji. Podrška i ljubav roditleja, dobar odgoj svakako može pomoći i dobra učiteljica i grupe podrške i stručne službe, ali dobrota i zločestoća tog djeteta imaju slabo veze s tim.
Nevjerojatno da ljudi jedva čekaju da nekome zaljepe etiketu "čudan=zao= ne valja" pa ako ne mogu nekom svoje veličine nisu ni djeca loša za venitlranje frustracije.
Posljednje uređivanje od pikula : 13.12.2010. at 21:56
Potpis na seni i na ifi i na peterlin
Seni, ne znam zašto si me citirala, slažem se s tobom u svemu, samo mislim da možda gledamo iz različitih perspektiva i ne pričamo skroz o istim stvarima. Ti predlažeš jedan zanimljiv smjer u kojem bi se školstvo moglo reformirati, ja sam se nekako više bazirala na opcije koje su tu u HR dostupne i danas realne. A kako se nekako na zadnjoj stranici jesmo svi uhvatili te pametne djece kojima bi moglo biti dosadno Cvijeta je dala dobar doprinos i skrenula razmišljanje u smjeru- a je li baš tako strašno ako se svake sekunde ne iskorištava taj veliki potencijal nego se radi nešto drugo. Mislim da ništa od ovog o čemu pričamo nije nespojivo pa molim da nastavimo u predbožićnom ugođaju.
Upravo sam danas, igrom slucaja, doznala da vec devet mjeseci u uredu za najblizim mi stolom sjedi zena koja je odradila homeschooling. Ne znam koliko je dugo trajao, samo znam da je u jednom trenutku upisala fakultet koji, ako se ne varam, nije zavrsila. Njezinoj mama je to smatrala jedinim prihvatljivim nacinom edukacije (cura dolazi iz poprilicno (kršitelj koda)y-nastrojene obitelji, a sad joj je 36 godina), a ona osobno ne misli da je to trebalo biti bas tako. Drugim rijecima, zao joj je sto nije isla u redovnu skolu.
Eto. Nije bas izuzetno bitno za raspravu, ali htjela sam samo ispraviti sad vec netocan navod - ipak osobno poznajem nekoga tko se skolovao kod kuce.
evo da ja dam doprinos raspravi na tragu sanje.
moj kolega s posla kad su mu djeca bila mala (on spada u one, sa sada velikom djecom, koji ide triput tjedno na salsu, tango i tako to) je kad su mu djeca bila mala sa grupom istomisljenika osnovao malu skolicu 1-4. to je zapravo bila samo jedna grupa djece. njegova supruga tada nije radila, pa je to sve organizacijski bilo izvedivo. uglavnom oni su nasli uciteljicu, dijelom su sami poducavali, kuhali, i slicno. djeca su se nakon cetvrtog razrdeda upisala u gimnazije 1-8. i eto sinek upravo zavrsava arhitekturu, a kcerica je na polovini veterine.
nista im ne fali, skroz su ok. doduse bilo je malo "susreta trece vrste" i nesporazuma u prvom razredu gimnazije, jer su djeca bila navikla na drugaciji sistem rada, te im je i nesto stofa falilo, ali sve se to brzo sredilo i djeca su se prilagodila. eto.
Ifi super post a - ž !!
Ifigenija, meni je ovo na jako klimavim postavkama. Prvo, u HR ne djeluju vjerske zajednice toga tipa. Niti jedna nije "zatvorena" niti promovira toliku prokreaciju.
Drugo, nema nikakve šanse da igdje u svijetu, a pogotovo u RH, di je školstvo još uvijek besplatno (aka financirano iz proračuna barem u dobrom dijelu) HS bude jeftiniji od ObičnogŠ iliti OŠ.
Da bi provodila HS; jedna osoba (minimalno) u kućanstvu ne može biti zaposlena.
Pa ako radiš i zarađuješ određenu svotu-ona je sigurno neusporedivo veća od godišnjeg školovanja jednog-dvoje-troje djece. A i dodatno (ako ćemo baš baš kalkulirati) djeca koja su u instituciji ne troše doma niti komunalije
MOgla bi se složiti da je temelj socijalizacije obitelj, samo socijalizacija ograničena na obitelj (i od strane obitelji odabrane) nije temelj za normalan život.
Ifigenija je zapravo dala dobre razloge za HS u Americi, iako ne vjerujem da baš u svim javnim školama čak i na trulom Zapadu caruju jahači apokalipse, ali ok.
Srećom, naše školstvo i nakon općeg moralnog pada društva u devedesetima i dalje je na zavidnom nivou i štošta može ponuditi djeci praktički besplatno. S druge strane, privatne srednje škole i fakulteti još su daleko od ugleda ponajboljih gimnazija i sveučilišta. Koliko vidim oko sebe, i dalje su manje više opcija za one koji nisu uspjeli "redovno" upisati ili završiti faks ili naprosto imaju love pa idu tamo gdje je lakše, a u privatne srednje bar se u moje vrijeme više išlo iz snobizma, ili zato što tamo gdje tatica plaća dijete ne može pasti razred. Vjerojatno se u međuvremenu je ponešto u tom smislu promijenilo i možda su te škole dobile na kvaliteti, znam da se pojedini privatni fakulteti jesu isprofilirali, ali i dalje je ono što nam se nudi pod javnim školstvom jako dobro.
Pa i rekla sam da situacija kod nas još nije takva da je HS hitno potreban. Mi se još možemo krpati i ovako ili onako. Ali u vanjskom i stranjskom kontekstu - to je super, i moram reći da su svi vjerski poglavari, uključujući Vatikan, pozdravili tu inicijativu i postoje dokumenti koji nabrajaju benefite i začkoljice na koje treba paziti.Ifigenija, meni je ovo na jako klimavim postavkama. Prvo, u HR ne djeluju vjerske zajednice toga tipa. Niti jedna nije "zatvorena" niti promovira toliku prokreaciju.
Drugo, nema nikakve šanse da igdje u svijetu, a pogotovo u RH, di je školstvo još uvijek besplatno (aka financirano iz proračuna barem u dobrom dijelu) HS bude jeftiniji od ObičnogŠ iliti OŠ.
Da bi provodila HS; jedna osoba (minimalno) u kućanstvu ne može biti zaposlena.
Pa ako radiš i zarađuješ određenu svotu-ona je sigurno neusporedivo veća od godišnjeg školovanja jednog-dvoje-troje djece. A i dodatno (ako ćemo baš baš kalkulirati) djeca koja su u instituciji ne troše doma niti komunalije
MOgla bi se složiti da je temelj socijalizacije obitelj, samo socijalizacija ograničena na obitelj (i od strane obitelji odabrane) nije temelj za normalan život.
Što se prokreacije tiče, nekako mi zvuči kao da je imati dvoje djece - imati dvoje djece, ostalo je uzgoj, prokreacija ili nešto tako drugo. Svaka vjerska zajednica pozdravlja velik broj djece u obitelji, kako vani, tako i ovdje.
Što se tiče cijene rada svih članova obitelji, o tome je bilo riječi. Kod nas se još uvijek valjda isplati, ili može biti isplativo. Vani - gdje su vrtići profilirani, škole skupe, dadilje profesionalne, a bolovanje nedostupno - pitanje je što se isplati, pa se HS uklapa u ideju da je ponekad nekome isplativije biti doma, nego da oboje rade. Ali to je računica svakog para ponaosob. Samo je važno da se zna da stvari nisu crno-bijele.
Prokreacija je produženje vrste, a vrsta se produžuje s 1, 5 ili 20 potomaka.
vladajuća vjerska zajednica promovira kontroliranu prokreaciju i ne promovira "velik broj djece u obitelji"
iako svako rođeno dijete može smatrati darom (da ne ulazimo u paradoks odnosa prema MPO)
1. fizičko, psihološko, emocionalno stanje supružnika;
2. čvrstoća obitelji; dijete ne bi trebalo biti „kit koji spašava“;
3. životni uvjeti, ekonomska situacija, dob roditelja;
4. dobro već rođene djece;
5. dobro djeteta koje će se roditi;
6. opće društveno stanje.
zubić vila je lijepo napisala ono što sam htjela reći. nikakve druge poveznice između empatije i ostalih karakteristika nisam htjela implicirati.
i još bih nešto dodala, kad pričamo o individualiziranom pristupu u školi. a to je kvaliteta kadra. ne treba zaboraviti da kvalitetni učitelji već i sad pristupaju individualno svakom djetetu. iako zvuči zanimljivo senina vizija škole, ja ne vidim presudnu važnost u formi.
pa imamo primjere waldorfskih vrtića, gdje su roditelji jako nezadovoljni (mislim na pojedinačne primjere, ne u globalu wald. vrtići), džaba im što su djeca okružena prirodnim materijalima kad je teta ta koja nema dobar pristup djeci.
a danas gledam na tv da su sredstva za usavršavanje učitelja peterostruko smanjena u 2011. godini u odnosu na 2010. godinu.
ma ja u stvari volim (i ne mogu si pomoći u tome) ove današnje škole, barem tu u rijeci je još uvijek tako, gdje sin od direktora velike firme sjedi u istom razredu s kćerkom portira te iste velike firme.
da. i gdje je otvorena opcija da ona njemu bude direktorica.
ma ja u stvari volim (i ne mogu si pomoći u tome) ove današnje škole, barem tu u rijeci je još uvijek tako, gdje sin od direktora velike firme sjedi u istom razredu s kćerkom portira te iste velike firme.
Je, to naslijeđe socijalizma je super; barem iluzija, barem šansa da svi imamo iste šanse. U stvari, škola je tek jedan dio cijele priče. Ali dobro - bolje jedan, nego nijedan.
ma ja u stvari volim (i ne mogu si pomoći u tome) ove današnje škole, barem tu u rijeci je još uvijek tako, gdje sin od direktora velike firme sjedi u istom razredu s kćerkom portira te iste velike firme.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom