Homeschooling?

[seni]

o

di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.

stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?

osim sto u mom svijetu razmisljanje i znanje nema veze ni sa sportom ni sa rekordima (ali je simptomaticno da je to mnogima na umu kada pricaju o znanju i skolovanju) ja bih rado da mi netko objasni:

da li ja to dobro razumjem da djeca koja racunaju do 1000 prije nego idu u razred u kojem se to po planu i programu "dopusta" po defaultu ne pomazu drugima, ne razumiju druge, nisu empaticni?

zasto je empatija i pomaganje drugima u suprotnosti, obrnuto proporcionalno ili nespojivo sa zbrajanjem do 1000?
od koga dolazi taj ili ili?

kako mislis da se netko moze odreci svojih potencijala? onako ih odsarafi od sebe i baci u smece? zaista me zanima kako izgleda ta prakticna provedba.

pa me jos zanima, da li onda kada te potencijale "odsarafe" onda se mogu uciti empatiji, pomaganju drugima i drugacijima, "zlocestima" onakvima, ovakvima?
dakle onda, kada bi sami trebali iz nekog meni nejasnog cilja prestati biti ovakvi, onakvi, onda bi mogli "razumjeti" sve te druge "onakve i ovakve". vrlo zanimljiva misaona konstrukcija.