Ifigenija, nije iluzija. To je šansa, šansa koju neće svi iskoristiti, ali je tu.

Imam prijatelja iz osnovne koji je doslovno iz obitelji gdje su bili kruha gladni, sjećam se da je imao dvije majice za školu i nosio ih naizmjence dok se skroz ne raspadnu, ali o jednom s njegovom mamom nije bilo pregovora- obrazovanju. Završio gimnaziju pa faks, sve bez plaćanja školarine i danas radi jako ugledan i dobro plaćen posao. Nije to garancija sreće, naravno, nije ništa garancija sreće samo po sebi, ali on je svoju šansu iskoristio. I nije jedini kojeg znam.

Spominjala sam tu na temi svoje bake, koje su pukim slučajem uopće pismene. A sva njihova djeca, pa tako i moji roditelji su oboje fakultetski obrazovani i najviše zahvaljujući tome su pronašli devedesetih nove poslove kad su im firme pokradene i upropaštene u privatizaciji.