Roditelji grade (koliko je to u njihovoj moći) i sreću djece i neku osnovu njihove buduće egzistencije. Sreću djece graditi znači pružiti im sreću u njihovom djetinjstvu, voljeti ih, poštivati i podržavati, njegovati im samosvijest, odgojiti ih moralno i nastojati im poduprijeti emotivnu i socijalnu strukturu tako da oni, dok rastu i kad uzrastu budu sposobni biti sretni. Osnovu buduće egzistencije, s moga gledišta, pružamo im što boljim obrazovanjem, a sudeći prema vlastitom iskustvu, to pridonosi i sreći.

Obrazovanje kod kuće prihvaćam kao poseban izbor, u posebnim okolnostima. Ne za moju djecu - njima želim obrazovanje i socijalizaciju kakvu sam ja imala i višedestljetna školska prijateljstva koja su meni donijela toliko radosti i dobra. Osim toga, sustav, uza sve svoje nedostatke (a poznam ih) mojoj djeci nudi više nego što bih mogla nuditi ja, iako sam vrhunski i cjeloživotno obrazovana. Ipak ima puno slabih točaka i neznanja kod mene koja bi, kada bi i postojali takvi uvjeti u kojima bih se ja (polu) profesionalizirala kao učiteljica svoje djece, stvorila rupe u njihovom obrazovanju, skrojene po meni, a ne po njihovom uvidu i odabiru. Jesam sklona kontroli, ali ne u toj mjeri da sebe stavljam kao mjerilo obrazovanja svoje djece. Sloboda je bolja od viška kontrole, širi odabiri su bolji od užih ili nikakvih.