kad sam se opet pripojila, sjetila sam se jedne zgode koja je tako beznačajna naizgled, ali ja je se svako malo sjetim...
ja sam imala Superbaku imam je još uvijek, ali ona je bila moj edukator, i svašta (mama je radila i često putovala). DAkle baka je bila ta koja je čuvala, išla po mene u vrtić, u prvom razredu učila i radila sa mnom zadaće. I tako ja mislim u četvrtom osnovne ja radila zadaću i pitala je nešto da mi pomogne, a moja SUperbaka mene glatko odbila i rekla da sama to napravim, da je vrijeme da sama radim zadaće i ako nisam pazila na satu ko mi kriv. I bila je dosljedna u tome
Bila sam ljuta ko pas na nju (ona je sva mila ko iz priča), mislim da sam se i rasplakala od jada, ali sam rješila sama (bila je matematika)... I više mi nikada nije palo na pamet ne rješiti sama zadaću... I nikada nisam imala problema sa školom...
Što sam htjela reći? Nemam pojma, valjda da djetetu treba pomagati u prvim koracima, ali treba i skinuti štake...I da se ja pitam kako razvijati samostalnost pri HS?