Veliki gradovi su precijenjeni. Kod djece iz našeg mjesta nisam primijetila nikakve frustacije jer moraju autobusom bar 45 minuta do srednje škole. Uglavnom su pametni, vrijedni, pristojni, jednaki kao velegrađani. U osnovnoj školi su manji razredi i možda su zato uspjesi veći.

Ljeti im je još ljepše, slobodnije, i mogu reći sigurnije.
Ne osjećam da svi znaju sve o mom životu. Naravno, da ću s njima proslaviti vjenčanje i rođenje, ili suosjećati u tuzi, poznajem daleko više ljudi nego u riječkom neboderu, ali kad poželim, imam prirodu i samoće koliko hoću.

Ja sam staru kuću naslijedila, zato smo i odlučili otići iz grada, mlađa djeca su tu od rođenja. I niš im ne fali. Ni slobodne aktivnosti, ima toga i tu, ni izazova u učenju, ni igre oko kuće, ni voća sa stabla, a kina, kazališta, muzeji sve se to može, imamo prijevozna sredstva svih vrsta, pa u 21. smo stoljeću, sve je blizu. Mi volimo ovaj sporiji tempo.