da ga napustimo kao jedini prihvatljivi model.miniminia prvotno napisa
Tko zeli, neka izvoli; tko ne zeli/ne moze, ne treba.
 |
|||
|
|
|||
da ga napustimo kao jedini prihvatljivi model.
Tko zeli, neka izvoli; tko ne zeli/ne moze, ne treba.
Dobro,oko stoga se slažemo, ali to čini u relanoj situaciji jednog OKK kakvim ga ja vidim (težnja k boljem znanju od školskog) elitističkim. Prosječna mama koja radi, ne može si ni uz najbolju volju posložiti dan za kvalitetno OKK svoje djece.
Saradadevii prvotno napisa
da ga napustimo kao jedini prihvatljivi model.
Tko zeli,
neka izvoli; tko ne zeli/ne moze, ne trebaZeljela sam reci da je mozda vrijeme da napustimo skolski model kakav znamo kao jedini moguci.
To ne znaci da bi svi trebali slijediti neki drugi model nego samo da postoji mogucnost da ga netko tko to zeli i/li moze, izabere.
Prosjecna obitelj sa mamom ili tatom koji rade moze onda odluciti mogu li posloziti vrijeme za OKK, sto su im mjerila kvalitete, sto su im prioriteti itd.. I onda izabrati.
Ako izaberu skolu a ne OKK, to nece znaciti da je OKK u realnosti nemoguc za obitelji u kojima oba roditelja rade.
Samo da za njih nije moguc ili da je manje pozeljna opcija od skole itd...
Ja, na primjer, jedva da poznajem Home Ed obitelji iz naseg kruga poznanstava u kojima jedan od roditelja ne radi. Nitko bi sada ne pada na pamet...
Ovo mi uvijek upada u oči kod zagovornika HS. Da li napustiti ga znači napustiti bilo kakvo školovanje u školi, i ono alternativno, da li je to poziv na to da cijelo društvo napusti školovanje u školi (sve se uvijek vraća na to da ti koji školuju djecu u školi rade nešto krivo/loše)? Ne znam jeste li svjesni što bi to značilo. Većina ljudi bi ostali na onoj razini znanja koju im imaju roditelji (znači - neobrazovani ili poluobrazovani roditelji, isto takvo dijete), jedino ako u isto vrijeme nisu bogati/imaju bilo kakav novac pa mogu platiti učitelje.
ALi jasno mi je - neki mogu, neki ne moraju ili ne mogu.
Ne znam je li vam ikada palo na pamet da je HS proizvod današenjeg društva gdje je sve postalo usmjereno na pojedinca, pojedinac u centru svega i svačega, individua. Moji intersi, moje ljubavi, moji ciljevi. Pa se pitam da li sreća pojedinca leži samo u ostvarivanju njegovog osobnog cilja ili ima nešto drugo.
Nemam ništa protiv HS i zalažem se za pluralizam u obrazovanju, kao vidim, većina ovdje. ovo što pišem mi je čisto osvrt na HS iz fenomena današnjeg društva i toga što je cilj današnjem društvu - individua. U pozitivnom ili negativnom smislu. Ima puno poztiivnih strana, ali se uvijek pitam gdje je tu društvo. Ne govorim o socijalizaciji, nego gledam na razvoj društva uopće, jer svako od djece ce živjeti u tom društvu.
Kad smo malo ranije dotakle povijest, kako su nastale škole itd, zapravo i tamo su postojali mnogi kritičari društva i reformatori koji su htjeli napraviti bolje društvo i pomoći siromašnoj djeci, pa su se zalagali za javne škole (kako je to zanimljivo, reformatori u pršlosti su baš htjeli besplatne škole, kako bi se što više djece izvuklo iz kruga siromaštva i potčinjenosti). Dakle, imali su plemenite namjere. Mislim da danas još uvijek ima pojedinaca koji reformu i poboljšanje škole gledaju kao utjecaj na nešto što će donijeti dobro društvu. Idjea HS mi je dobra i na pozitivan način će se realizirati samo ako su roditelji ok, odnosno ako to naprave dobro (i naravno, ako imaju vremena za to).
Mislim da je sve ovo što se događa u školi i ti kritičari škole samo normalan pomak prema drugačijoj školi, gdje će s vremenom učenje postati fleksibilnije (online učenje, mogućnost rada kod kuće, flksibilniji programi, pa i danas ima sve više izbornih predmeta...vjerujem da će to s vremenom doći do starijih uzrasta)...
Da, pogledala sam i pročitala malo od toga autora, Ken, zaboravih prezime. I opet, zanimljivo. Ali primijetila sam da on govori o kreativnosti i onda razvija priču o kreativnosti koja se odnosi na umjetnost i jasno mi je zašto, jer je to njemu profesionalno zaleđe (teatar itd.). Ne možemo reći da znanstvenici nisu kreativni, na drugačiji način. Kad moj nećak maltene digne kuću u zrak jer je nešto u podrumu eksperimentirao s tatinim kemikalijama ili kad mi drugi nećak kojeg jako zanima tehnologija uzme novi i skupi sat i totalno ga razmontira kako bi proučio kako to iznutra funkcionira, valjda je i to neka vrsta kreativnog razvoja, a ipak idu u školi.
Mnoge stvari u školi nisu dobre i to nam je svima jasno, ali nisam sigurna da to baš treba tako lako odbaciti. Lako je to govoriti tom kenu i sličnima koji su dogurali do doktorata, pa sad mogu biti kritični na sve. Ajde reci to onom Kenu koji živi s roditeljima koji imaju samo osnovnu školu (a takvih sigurno ima još dosta, pogotovo prema razini znanja koju imaju). Da li je za tako dijete bolje da se ukine ovaj broken model u potpunosti, ili da i dalje šljaka, ma kako to dijete bilo u opasnosti od takvog modela. Nekako meni su draži takvi ljudi koji unutoč ne tako dobrom startu prođu kroz tu groznu školu i na kraju, možda kroz znanosti otkriju nešto što je silno važno za društvo, nego svi ti silni kritičari. Kad je riječ o kreativnosti, odnosno umjetničkoj kreativnosti, umjetncii su često izašli iz sistema sami po sebi kad im je to odgovaralo i onda nastavili gurati, ali zato jer je njihov rad druga priča.
Malo sam zabrazdila u druge vode pa ću sad tu stati. Ono što hoću reći, HS može biti nešto dobro, ali ne vjerujem da je današnja škola puno lošija od HS. Jedino što HS nije tako javan ili masovan ili proučavan da bi se sad javili kritičari HS-a koji bi rekli, možda ne broken sistem, ali vrlo nepotpun (ovo ubacih bezveze, za ilustraciju).
Ja ti mogu samo reci sto meni znaci kada kazem da skola nije jedini moguc zadovoljavajuci model ucenja.
Prvo, to znaci da skola nije obavezna.
Drugo, to znaci da je moguce izabrati nesto drugo, kombinirati sa skolom ili ne.
To nikako nije poziv da svi napuste skole.
Kada K. Robinson kaze da je skolski model broken, i da umjesto sto ga pokusavamo popraviti, da ga treba promijeniti iz temelja, on poziva na promjenu skolskog sistema, ne na odbacivanje skolskog sistema.
Kada govori o kreativnosti, ne govori samo o umjetnickoj kreativnosti.
Spominje, ustvar, divergentno razmisljanje, koje kaze da nije potpuno isto sto i kreativnost, a kojega ovakav skolski sistem kakav postoji suzbija.
Iako govori o individualizaciji pristupa (o tome govore i unutar skolskih modela sirom svijeta), ne radi se o individualizmu u smislu, samo moje je vazno i samo ja sam vazan.
Govori o tome kako se ucenje dogadja u grupi i kako je kolaboracija preduvijet rasta (u skoli se to zove prepisivanje)
Ono sto mi se cini najvaznije u tome sto govori o sadasnjem skolskom sustavu je to da je kreiran za neko drugo (proslo) vrijeme i da se temelji na prosvjetiteljskoj ideji uma; odatle podjela na akademske discipline (za one "pametnije i bistrije") i na zanatska znanja/vocational (za sve ostale).
Svaka zemlja u svijetu ima isto vrednovanje znanja, jezik i matematika na vrhu, umjetnosti na dnu. Unutar umjetnosti, glazba i likovna umjetnost na vrhu, ples i drama na dnu, itd...
On misli da takva paradigma onemogucava razvoj djece, osobito one koji upadnu u tu drugu grupu (neacademicara) i da nas opstanak ovisi o razvoju drugacijeg pristupa, emancipaciji ostalih znanja i vjestina i razvoju divergentnog misljenja
Za ovu zadnju tvrdnju (potcrtanu) mogu samo reci da se na OKK ne treba gledati kao na nesto opcenito bolje ili losije od skole.
Moze biti bolje ili losije za odredjenu obitelj, mislim da je potpuno neprikladno govoriti o tome sto je za svakoga bolje/losije.
S ovim se slažem - školski sustav bolje funkcionira za akademski talentiranu djecu. Za njih je to još uvijek daleko bolje od OKK, osim ako, kao što sam već prije napisala, OKK ne znači dolazak najboljih mogućih profesora i učitelja u kuću. A to nije svakome dostupno, a donosi i neke druge probleme koje ću sada pustiti po strani. Imam kod kuće dva različita djeteta, vidim razliku između njih upravo u kontekstu ovoga što si napisala. To što si napisala artikuliralo je ono o čemu cijelo vrijeme u pozadini razmišljam, a to je da je OKK način obrazovanja prilagođen prije svega djeci koja nisu zainteresirana za akademske discipline i za onu koja pokazuju poteškoće u savladavanju školskih programa. Izlazak iz školskog sustava za njih je sigurno oslobođenje, čak i otkrivenje. Ali, to ne rješava sve probleme,jer postoji i ono poslije škole.
Uzrok vrednovanja znanja kakvo postoji, po mome mišljenju, nije u neprilagođenosti školskog sustava, odnosno u tome što on dolazi iz nekog vremena, nego u funkcioniranju društva u cjelini, odnosno u potrebama tržišta rada. One su te koje diktiraju proces obrazovanja, a ne potrebe pojedinog djeteta. Što će u budućnosti postati dijete koje nije savladalo akademske discipline, to jest matematiku, jezike, zemljopis, povijest, biologiju, fiziku, kemiju...? Što može studirati? Unutar OKK može razvijati svoje talente na području umjetnosti i drugih vještina, a što mu/joj ostaje kao mogućnost zaposlenja? Mislim da ponovo ona zanimanja koja nazivaš "vocational". U tom kontekstu, OKK me se doima kao neko stakleno zvono ili čak geto, koje možda još i lošije priprema dijete za odraslu dob nego klasična škola. Promjene su (teoretski) moguće, ali one prije svega moraju dolaziti iz konteksta društva, a tada postaje svejedno obrazuje li se dijete doma ili u školi, jer promjena zahvaća i školu.
Ostaju također i vrlo konkretni problemi, koji mogu zvučati banalno, ali prave razliku između mogućnosti i nemogućnosti. Rad jedan ili dva dana u tjednu, ne osigurava egzistenciju i nije pravo zaposlenje - to je više neko koketiranje s radom. Polazeći od sebe koja imam privilegirano radno vrijeme i mogu raditi od kuće, svejedno ne mogu odvojiti onoliko vremena koliko je potrebno da bih djeci zamijenila školu, da ne ponavljam sad sve što sam već napisala o znanjima i neznanjima koja bi utjecala na to. Bez obzira na dobro plaćen posao MM i moj, mi ne bismo mogli platiti dovoljno kvalitetne učitelje koji bi zamijenili one u školi. Moja kći ima učiteljicu koja s njom individualno radi i mi s njom dosta radimo oko zadaća, učenja, objašnjavanja, poticanja. Na drugi način radimo i sa sinom. Oboje imaju različite aktivnosti izvan škole (kod sina je to još jedna škola, glazbena). Imaju punu kuću knjiga i svega ostalog pomoću čega mogu dodatno učiti. Okruženi su zanimljivim ljudima s kojima se družimo, koji svašta znaju. Koliko god možemo, nastojimo da putuju, idu na izložbe, koncerte, da vide i dožive mnogo toga. Već samo ta nadopuna traži puno angažmana, a i novaca. Odbaciti školu, značilo bi bitno povećati te troškove i odustati od svoga posla i karijere.
Ok, to je u nekim slučajevima moguće i potrebno, no mislim da se u većini slučajeva mnogo više gubi nego dobiva. Škole ipak mnogo toga nude, od obrazovnog, do zabavnog i socijalnog sadržaja. Ima lošijih profesora, ali ima i jako dobrih i izvrsnih. Kad pogledam unatrag na moje školovanje, na cijeli niz divnih profesora koji su bitno obilježili moj život, na znanja koja sam dobila, prijatelje i druženja, ježim se od same pomisli na mogućnost da su mi mama i tata to uskratili i podučavali me u svojoj režiji.
cijeli post mi se sviđa, a ovo sam posebno istaknula jer cijelo vrijeme pokušavam ovako nešto sročiti, al mi ne ide
jedino što mislim da zagovaratelji OKK smatraju da će pojedinci koji su obrazovani na drugačiji način biti nositelji te promjene društva. a ne oni školovani na klasični način, kojima je mogućnost kritičkog razmišljanja svedena na nulu. radi klasičnog, a možemo i tako reći - zatupljujućeg obrazovanja.
ja se s tim ne slažem.
jer za postojanje kritičkog razmišljanja, važan je društveno-povijesni kontekst, društvene prilike koje pogoduju razvoju kritičkog razmišljanja, a kroz povijest možemo vidjeti koja su to razdoblja bila. obično razdoblja ekonomskog prosperiteta, kad se razvija kultura, stvaralaštvo, filozofija itd.
cijeli post mi se sviđa, a ovo sam posebno istaknula jer cijelo vrijeme pokušavam ovako nešto sročiti, al mi ne ide
jedino što mislim da zagovaratelji OKK smatraju da će pojedinci koji su obrazovani na drugačiji način biti nositelji te promjene društva. a ne oni školovani na klasični način, kojima je mogućnost kritičkog razmišljanja svedena na nulu. radi klasičnog, a možemo i tako reći - zatupljujućeg obrazovanja.
ja se s tim ne slažem.
jer za postojanje kritičkog razmišljanja, važan je društveno-povijesni kontekst, društvene prilike koje pogoduju razvoju kritičkog razmišljanja, a kroz povijest možemo vidjeti koja su to razdoblja bila. obično razdoblja ekonomskog prosperiteta, kad se razvija kultura, stvaralaštvo, filozofija itd.
Koliko lakše je biti umjetnik ili znanstvenik ili čudo od djeteta u vremenima kad ima novca, sponzora i kulture, a koliko je takvih zatrto u vremenima kad je vladala glad, pa su talent trošili na to da uberu više jestivog bilja u šumi da prežive, ili u logorima ili ratovima...
Dobra ekonomija je temelj svega.
Mene zanima što mislite koliko su naše škole doprinijele našem (ne)radnom mentalitetu? Ja se ponekad pitam koliko veze ima ta ideja da staljigaš neku dvojku, ili peticu, znao ne znao, da dobiješ čitabu (a da se ni ne zapitaš što u tebi ostaje i kamo ideš) s našim poduzećima, političarima i time da je velik dio Hrvatske na bolovanju - jer je berba. Nema do domaćeg vina...
I koliko ima veze to da hrvatski ljudi sjede u tim učionicama, nit što biraju, nit ih tko pita, nego sele od kabineta do kabineta s drugima, po nečijem programu, i slušaju i što im je previše i što im je premalo, i nema prostora za inicijativu i osobnost - nit nauče govoriti javno, nit vodit projekt, samo suho gradivo i uz to više puta istaknuta vještina svladavanja dosade... Nismo baš poduzetnički odgojili djecu... i ja se bojim da taj mentalitet osobne neodgovornosti (što te briga, sjedi i ponavljaj što ti kažu) kasnije formira isti taj tip neodgovornosti.
Pa nam ministri cuclaju novce za svoje kuće i jahte - nitko im nije rekao da ne smiju; pa nam upravitelji javni poduzeća eto malo namještaju poslove, uglavnom kao da se naša elita ponaša točno kao treći b. Prepisat, pobjeć, prevarit,....
Moje školovanje nije izgledalo ovako. A školovana sam u Hrvatskoj. Upravo u školi i na faxu sam svladala strah od govora u javnosti jer smo toliko puta nanovo i nanovo to morali raditi.
A većina profesora je cijenila inicijativu, osobno mišljenje i kritički stav.
IStina, ali mislim da je to do mentaliteta i prenošenja s koljena na koljeno. Ima kod nas vrlo vrlo kvalitetnih škola/studija (pogledaj samo MIOC i informatičke svjetske olimpijade)-pa eto, nemamo puno bogatih programerskih firmi. Rekla bi da ima tu elementata mediterana(jel baš moram danas?), balkana(mogu li to nekako lakše), katoličanstva (don't get mi wrong, ali tradicionalno se uspjeh u katoličkim društvima veže uz nešto negativno) i najviše elemenata pretvorbe, rata i siromaštva.
Ne vjerujem da je puno društava u pretvorbi proizvelo pozitivne poduzetnike, prave vođe, intelektualce, znanje...u toj situaciji vlada "snađi se druže" parola, pa se snalaze oni kojima je urođeno/koji su odgojeni na način: prepisat, pobjeć, zahebat...pa moram priznat, to nisu osobito školovani ljudi, nitko nije cijenjen u svijetu znanja, voditelji javnih poduzeća obično nisu školovani kao radnici, političari imaju nekakve poludiplome...-tako da nema uzročno posljedične veze među školovanjem i
poremećajima našeg društva.
Saradadevii - puno hvala na iscrpnom objašnjenju! Drago mi je za sve te ljude da su se mogli posložiti kako im odgovara! Jasno, uvijek postoji ova i ona situacija na koju se mora reagirati, ali tako je to u životu.
Mogu samo reći - kako je lijepo u zemlji jake ekonomije, koliko više opcija. A onda s druge strane, imamo i mi ovdje prednosti, ali opet kako tko, kako gdje i kako kad...
Svi plivamo kako najbolje znamo i umijemo tu gdje jesmo, i svatko od nas je zakinut ovdje ili ondje - i blagoslovljen negdje drugdje, pa valjda na tome moramo i graditi...
Kae, drago mi je za vas - između redaka čitam da vam je dosta bilo teško tu u domaji, i da vam je sad kudikamo bolje!
Skroz offtopic, ali cisto da pojasnim - nisam otisla sirota; bila sam cisto prosjecna. Ali za Hrvatske okvire. Financijski, istina, ovdje je neusporedivo bolje i lakse.Kae, drago mi je za vas - između redaka čitam da vam je dosta bilo teško tu u domaji, i da vam je sad kudikamo bolje!
S ovim ovdje se svime slažem. I općenito mi je užitak čitati iskustva iz prve ruke.Ja ti mogu samo reci sto meni znaci kada kazem da skola nije jedini moguc zadovoljavajuci model ucenja.
Prvo, to znaci da skola nije obavezna.
Drugo, to znaci da je moguce izabrati nesto drugo, kombinirati sa skolom ili ne.
To nikako nije poziv da svi napuste skole.
Kada K. Robinson kaze da je skolski model broken, i da umjesto sto ga pokusavamo popraviti, da ga treba promijeniti iz temelja, on poziva na promjenu skolskog sistema, ne na odbacivanje skolskog sistema.
Kada govori o kreativnosti, ne govori samo o umjetnickoj kreativnosti.
Spominje, ustvar, divergentno razmisljanje, koje kaze da nije potpuno isto sto i kreativnost, a kojega ovakav skolski sistem kakav postoji suzbija.
Iako govori o individualizaciji pristupa (o tome govore i unutar skolskih modela sirom svijeta), ne radi se o individualizmu u smislu, samo moje je vazno i samo ja sam vazan.
Govori o tome kako se ucenje dogadja u grupi i kako je kolaboracija preduvijet rasta (u skoli se to zove prepisivanje
Ono sto mi se cini najvaznije u tome sto govori o sadasnjem skolskom sustavu je to da je kreiran za neko drugo (proslo) vrijeme i da se temelji na prosvjetiteljskoj ideji uma; odatle podjela na akademske discipline (za one "pametnije i bistrije") i na zanatska znanja/vocational (za sve ostale).
Svaka zemlja u svijetu ima isto vrednovanje znanja, jezik i matematika na vrhu, umjetnosti na dnu. Unutar umjetnosti, glazba i likovna umjetnost na vrhu, ples i drama na dnu, itd...
On misli da takva paradigma onemogucava razvoj djece, osobito one koji upadnu u tu drugu grupu (neacademicara) i da nas opstanak ovisi o razvoju drugacijeg pristupa, emancipaciji ostalih znanja i vjestina i razvoju divergentnog misljenja
Za ovu zadnju tvrdnju (potcrtanu) mogu samo reci da se na OKK ne treba gledati kao na nesto opcenito bolje ili losije od skole.
Moze biti bolje ili losije za odredjenu obitelj, mislim da je potpuno neprikladno govoriti o tome sto je za svakoga bolje/losije.
To je na trgu mog stava. Školi treba velika i temeljita reforma u samom pristupu usvajanja znanja. Nažalost, u Hrvatskoj kakvoj sada živimo to je nemoguća misija. RAzvijati divergentno mišljenje, općenito zakržljalu stranu mozga u uvjetima kakvi su sada je čista utopija. Usvojiti neke Gardnerove postulate pristupa različitim inteligencijama značilo bi stvarati bolje pojedince. Poticati onu inteligenciju kojoj dijete naginje, a razvijati do maksimuma one koje su možda "slabije". Može li to škola? DAnašnja teško, ali ipak nekako vjerujem da može biti bolja nego sada.
Ne znam koliko smo odmakli od ove teme, vidim da se nakupilo postova između, ali napisat ću ti na brzinu par svojih misli o tome, nisu to kritike nego čisto moje viđenje stvari.
Prvo, ili sam ja to nepažljivo pročitala ili si ti tako entuzijastično napisala o R., pa je stvarno izgledalo kao da treba napustiti školu. kritika škole očito nije isto što i poziv na napuštanje škole, to je sada svima jasno.
Ja nisam za to da škola prestane biti obavezna, jer onda mislim da će doći do puno privatnih škola, razne kvalitete i cijene.
Zanimljivo mi je da ovdje govorimo o divrgentnom mišljenju a ono je proizvod psihometrijskog buma, iako je jedna tolerantija varijanta mjerenja i vrednovanja djece. Kao što i R. kaže, divergentno mišljenje baš i nije kreativnost nego samo jedan od mnogih vidova kreativnosti, ali se najčešće koristi upravo zato jer je mjerljiva. Teško je izmjeriti mnoge druge stvari u kreativnosti. Jedna od važnih osobina kreativnosti je dug i mukotrpan rad (ok ništa nije mukotrpno ako se voli) na jednom području. U krativnosti postoji pravilo "10 godina", kad se kaže da se obično nakon 10 godina takvog rada rode nove ideje. Mislim da ni Guilford nije odbacivao ni convergentno mišljenje - jer nakon što divergiraš sve i svašta, ako stvarno želiš da tvoj tvorevina ili ideja ima nekog smisla i bude upotrebljiva (za ovaj prostor i vrijeme), ipak trebaš krenuti u nekom smjeru. Ovo se obično odnosi na veliku kreativnost i na to da se stvarno stvori nešto što se može prepoznati kao kreativnost... postoje i druge vrste kreativnost, ali to sad nije važno. umjetnost je uvijek važna za razvoj djece, i kreativan i kognitivan to je poznato. mislim da škole ne inzistiraju na umjetnosti jer se to dosta nudi u izvannastavnim aktivnostima 8privatne škole plesa, muzička itd)... pa valjda misle da ne trebaju.
O drami i plesu se slažem, ali ne zato jer mislim da je to važno za kreativnost nego više za socijalni razvoj djece. Evolucijski, mi ljudi smo tjelesna bića i kroz izraz lica i expresije tijela dajemo signale da li nekoga volimo mrzimo i preko tijela uočavamo opasnost od drugih. To nam je valjda urezano u genetskom kodu još od kas smo bili majmuni. Danas kad djeca samo sjede za kompjuterom, kao i mi sad, i ne vidiš tijelo i lice druge osobe, drugačije reagiramo, pa ćemo vidjeti u što ćemo evoluirati za nekih 20-50 godina. zato ne mislim da je baš za sve kriva škola.
Zanimljivo je da se na jednoj strani za sve krivi škola, kao da su djeca cijelo djetinjstvo samo u školi, a na drugoj strani izgleda kao da hs djeca cijelo vrijeme uče i da je učenje kako naučiti piškiti na wc a ne u pelene isto homeskuling. ne znam imaju li hs djeca ikada praznike? Ali sigurna sam da i školska djeca uče i van škole i da i ta okolina utječe na to da li će postati kreativniji ili socijalniji itd. Sigurna sam da ni jedno ni drugo ne može 100% oblikovati dijete nego ima puno faktora u igri.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
