Da, istina s vremenom kako dijete odrasta mjenja se moja percepcija njega, upoznajem ga i osluškujem njegove afinitete, gledam koji su mu interesi, gledam. To je jako važno, biti tu, i znati svoje dijete dovoljno dobro da znaš kad si u krivu i kad si krivo procjenila (tu HS ima prednost naspram školskog sistema). Mogu se ja nadati da on neće htjeti biti doktor, ali ako vidim u određenoj dobi da je to njegov poziv, ja ne da mu neću stajati na putu nego ću mu pomoći kao što svaki ropditelj pomaže svojoj djeci. Sad pišemo hipotetski, bar mi koji još imamo malu djecu i ne HSamo, iznosimo svoje razloge i svoja uvjerenja. Pa sam i ja iznjela svoja. A da ću ja bit kamen spoticanja svojem djetetu neću sigurno, previše nekako ja to sve skupa kužim al valjda ko Mikka ne znam objasniti. Ali ne brinem se da ću iz nekog straha ili posesivnosti reagirat i zbog toga ga limitirat, jer toga nemam u sebi, ne bojim se, nisam posesivna, volim slobodu, i ako smatram da ja imam pravo na nju onda definitivno smatram i da moje dijete ima pravo na nju.krumpiric prvotno napisa
pa naravno da se volite i podržavate. ja moje roditelje volim najviše na svijetu.
oni nikad nisu "branili" nego suptilno smatrali da znaju što je bolja odluka. Kao i ti, uostalom
ovo "ne radi sebe, nego radi njega" povlači da ZNAŠ što bi usrećilo tvoje dijete-koje sada ima godinu dana-a to je zapravo vrhunac zablude.
Nisam rekla da je to neprimjereno, imaš pravo misliti i željeti štagod. ALi tako možeš djetetu nesvjesno uskratiti sreću, pa sad možeš ovo što sam rekla doživjeti ispravno, a ne moraš
 |
|||
Odgovori s citatom