 |
|||
meni je smisao za orijentaciju komamaria71 prvotno napisa
ja se praktički svakodnevno negdje izgubim
ako ne idem poznatim rutama, nego samo jednu ulicu skrenem van uobičajenog više ne znam gdje sam i gdje treba ići
istok, zapad, sjever, jug
pojma nemam gdje je to
trebala sam ić na bundek
kažu mi idi u smjeru sljemena
ja ne znam gdje je sljeme
moram razmišljati što je lijevo, što je desno
kada negdje idemo moja V vodi, jer ako ja vodim izgubit ćemo se
tako da mogu te cure razumijeti
ja ih privatno poznam , pa mi nije jasno ako netko može otić van na dernek u Sloveniju, da nije u stanju uzet kartu i doć do UA.od autobusnog kolodvora......
Točno, riječ je o ekonomskim razlozima.
Istraživanje provedeno u EU pokazuje da Talijani najduže žive s roditeljima; često zasnuju i vlastite obitelji u roditeljskom stanu ili kući bez i najmanje želje da se ikada osamostale.
Rekla bih da je to u Austriji više pitanje socijalno-ekonomskog položaja pojedine obitelji, nego bilo čega drugoga. Što je obitelj siromašnija, tim se ranije "rješava" djece (ne mislim to na loš način, zato sam i stavila navodnike). Nije neobično da djeca dobrostojećih roditelja žive s njima tijekom cijelog studija, ako studiraju u istom gradu ili da ih, ako studiraju u drugom, roditelji u potpunosti financiraju. Djeca iz siromašnijih obitelji koja se radi studija sele najčešće žive od stipendija i vlastitog rada.
Da, learning by doing.Ali ta se metoda prakticira neovisno o tome obrazuje li se dijete u školi ili kod kuće.
Uhm... Učenje jezika, pogotovo materinjeg, sasvim se razlikuje od svih drugih vrsta učenja i stoga ih ne bi trebalo miješati.
Npr. studenti Filozofskog i PMF-a (ili bilo koja druga dva fakulteta) mogu zajednički slušati predmete poput pedagogije, didaktike, psihologije odgoja i obrazovanja i sličnih, no imaju odvojene, zasebne metodike.
Čitala sam o sličnom istraživanju provedenom u EU. Budući da je sreća krajnje subjektivan pojam i ne postoje mjerne jedinice, samoocjenjivanje je zapravo jedini način na koji se ona može "izmjeriti".
U istraživanju su došli do zaključka da su najsretniji zaposleni ljudi koji pripadaju višoj srednjoj klasi (dakle, ne i nezaposleni članovi dobrostojećih obitelji). Pripadnicima nižih društvenih slojeva, kao i onom najvišem, novac predstavlja preveliki stres, na ovaj ili onaj način i uvelike im umanjuje osjećaj sreće.
Nisam proučila link, ali moram reći da je prema javnim predavanjima potrebno imati prilično veliku količinu rezerve. Ako čovjek sam ne može ocijeniti kvalitetu predavača i onoga što on priča (a ukoliko se radi o posve drugačijoj struci, najčešće ne može), bolje je ne voditi djecu na to.
Potpis.
A kontradikcija je u tome što, da bi se djetetu moglo omogućiti OKK barem jedan roditelj mora biti izuzetno profesionalno uspješan ili pak cijela obitelj mora živjeti od nasljedstva. (Ako ne pričamo o OKK u stilu sela od prije stopedeset godina.)
a ko ti garantira kvalitetu predavaca u skoli i osim kvalitete predavanja otkud znas na koj nacin prakticira kontrolu znanja kod djece
nitko
al njihova stručna sprema daje minimum kvalitete.
Završen fakultet valjda.
Imam dojam da se od dijece školovane u školskom sistemu očekuje zapravo manje od HS djece, jer HS djeca ne samo da (po mišljenju mnogih) moraju savladati sve što i djeca u školi nego moraju bit još i bolji da bi se dokazalo da je HS OK. A ako slučajno naiđemo na slučaj HS djeteta koje nije baš najnaprednije, osuda je puno veća nego kad školsko dijete zaostaje za kolegama.
Evo, Krumpirić je u međuvremenu odgovorila.
Predavači su educirani i po pitanju prenšenja znanja i njegove kontrole. U slučaju nezadovoljstva djece ili roditelja postoje mehanizmi kontrole, od razine škole pa sve do inspekcije nadležnog ministarstva.
Zbog čega imaš taj dojam?
Znam da je topic predug da bi se pratilo sve što je itko na njemu napisao, pa ponavljam da ja uopće nisam protiv HS-a, samo sam protiv njegovog nekontroliranog oblika. A kriteriji kontrole za svu bi djecu, obrazovanu kod kuće i obrazovanu u školama, trebali biti jednaki.
ne znam, nebi se složila
po meni moraju doseći nekakav optimum prema svojim sposobnostima. Isto ko i školska djeca.
a tek ako se zatvori ulica kroz koju uvijek prolazim.... prvi je poriv stati i panicariti
spasila me navigacija
kad je sebastian bio manji i nije ni on znao di je sparkiran auto vec bi na ulazu u garazu poceo dozivati "auto!! AUTO!!!" u zelji da mi pomogne. sad on pamti di je auto
ako idem sama to je drama, naci di sam ostavila auto ili bicikl (i to u gradu di zivim)
sad planiram nakaciti na auto chip i preko satelita ici natrag do auta
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom