Uključujem se u diskusiju sa drugog aspekta: troje nas je djece u roditelja, univerzitetski obrazovanih. Dakako da su učestvovali u našem obrazovanju, praktično i teorijski, nekom više nekome manje, zavisi od perioda naših života, sposobnosti djeteta i potreba. Nas dvije završavamo fakultet, brat pokušava ali ne ide mu(sam odabrao). Nas dvije nastavljamo sa školovanjem, u tome smo, čitamo, raspravljamo, nadograđujemo se. Brat radi posao kakav radi, i osim što je dobar radnik na poslu, nije stekao neka posebna praktična znanja o životu više nego ja. Znači, mene nije "zatupila" knjiga i odvojila od realnosti, a njega sca praktičnost ovog svijeta kojoj je možda izložen nije natjerala da nastavi da uči. Brat je tridesetogodišnjak, malo mlađi od mene, a malo stariji nam od sekice, koji je prilično isfrustiran, jer se ne osjeća ispunjenim, fali mu nešto. Postavljam pitanja: da li su moji roditelji, u slučaju da su imali HS kao priliku, mogli usaditi mom bratu više znanja, ili da kažem želje za znanjem od tadašnjeg obrazovnog sitema? Da li je odrastanje uz obrazovane roditelje bilo teret ili poticaj? Da li " nadarena" djeca ne baš nadarenih roditelja, mogu dobiti kvalitetniju nastavu kod kuće nego u školi? I na kraju, šta mi činimo, da promijenimo naš sistem obrazovanja(svakako ne mislim na nas kao društvo već na nas pojedince, učesnike ove rasprave i šire?