Homeschooling?

[Jurana]

Miješam se u temu, iako nemam ni predškolarca, ali s 5 godina bi negdje već bio i školarac.
Naše dijete zna stvarno puno, ali on puno i pita i dobije puno odgovora. Ja stvarno objašnjavam bez kraja i konca. Trudim se inzistirati na preciznoj riječi, npr. jučer smo slagali stolni kalendar. Nisam rekla da trebamo presavinuti u trokut, nego u trostranu prizmu. Jedna se mama skoro uvrijedila kad sam joj pokušala reći da ne radim puno s djetetom, kao što ona misli. Prigovara mi da se djeca trebaju igrati, a ne samo učiti. Uopće nas ne pozna kao obitelj. Ja ne znam što bi to bilo raditi s djetetom. Moji su ciljevi isti kao njezini - da se dijete samo oblači, da se zna istuširati, obrisati si guzu (neostvaren, al dat ću sve od sebe preko Božića da se ostvari) i zavezati cipele. Samo što meni ne ide preko usta netočan odgovor. Ako ne znam, kažem pogledat ću.

Kroz igru se stvarno može puno. E sad kako to funkcionira sa djecom jako različite dobi, ne znam. Naš ide u vrtić 3-7 godina, to zaista dosta dobro funkcionira. Od uloge malog razmaženka, do glavnog pomagača teti, odgovorne osobe.

Ja sam ovako radila sa starijim sinom i vjeruj mi da se danas, kad ima napuniti 16 godina, pitam jesam li pogriješila jer je on ispao teška lijenčina koja očekuje da su mu svi odgovori servirani, a da sam ne mora ništa potražiti. Također je jako demotiviran za neki predmet ako profesor nije majstor didaktike, čak i ako je taj predmet jedan od razloga zašto je upisao školu koju je upisao. Jako malo uči, a ja mislim da je to zato jer je navikao da se njega poučava.

Sjećam se jednog razgovora među roditeljima u razredu kad je on išao u niže razrede. Jedna je mama pričala kako ju je njena curica pitala je li istina da je Australija kontinent, a ne otok, a ona je maloj odgovorila da će o tome učiti u školi, otkačila je. Meni se to onda činilo kao zanemarivanje djeteta, maltene okrutnost, a danas gledam tu curicu koja je briljantna, vrijedna učenica u 2 škole i gledam svog lijenčinu koji se na krevetu ne može odlijepiti od mobitela i ništa ga više ne zanima. Naravno da sam svjesna da je ovo samo anegdota i da bih vjerojatno odgajala na isti način da krećem otpočetka, ali stvarno se pitam jesam li trebala odgovoriti na baš sva pitanja. Mlađem nisam stizala tako sve servirati i njegove su razina znanja i radne navike sad u 11. godini na višoj razini od bratovih.

[Angie75]

Ja sam ovako radila sa starijim sinom i vjeruj mi da se danas, kad ima napuniti 16 godina, pitam jesam li pogriješila jer je on ispao teška lijenčina koja očekuje da su mu svi odgovori servirani, a da sam ne mora ništa potražiti. Također je jako demotiviran za neki predmet ako profesor nije majstor didaktike, čak i ako je taj predmet jedan od razloga zašto je upisao školu koju je upisao. Jako malo uči, a ja mislim da je to zato jer je navikao da se njega poučava.

Sjećam se jednog razgovora među roditeljima u razredu kad je on išao u niže razrede. Jedna je mama pričala kako ju je njena curica pitala je li istina da je Australija kontinent, a ne otok, a ona je maloj odgovorila da će o tome učiti u školi, otkačila je. Meni se to onda činilo kao zanemarivanje djeteta, maltene okrutnost, a danas gledam tu curicu koja je briljantna, vrijedna učenica u 2 škole i gledam svog lijenčinu koji se na krevetu ne može odlijepiti od mobitela i ništa ga više ne zanima. Naravno da sam svjesna da je ovo samo anegdota i da bih vjerojatno odgajala na isti način da krećem otpočetka, ali stvarno se pitam jesam li trebala odgovoriti na baš sva pitanja. Mlađem nisam stizala tako sve servirati i njegove su razina znanja i radne navike sad u 11. godini na višoj razini od bratovih.

Kao da sam ja pisala. I svjesna sam da je to kombinacija osobnosti i okolnosti, ali što da su okolnosti bile drukčije, odnosno da im nismo servirali sve odgovore, ali da smo imali od njih visoka očekivanja? Bi li se to onda kompenziralo njihovim većim trudom? Tako mi je krivo što nikad nećemo znati

[Lili75]

Jelena, nakon postova od Jurane i Angie75 da razmisliš možda malo okrenut ploču i ne servirat sve odmah i sad vrlo detaljno i studiozno?

[Jelena]

Jelena, nakon postova od Jurane i Angie75 da razmisliš možda malo okrenut ploču i ne servirat sve odmah i sad vrlo detaljno i studiozno?

Pa ne mislim. Ja ne znam drugačije razgovarati. Ali ima i kod mene granica kada procijenim da mu ne mogu nešto objasniti, jer je premali da bi shvatio, pa mu kažem da će to u školi odlučiti - npr. jučer - što je to sumpor. Odgovor da je to smrdljivi žuti kemjski element mi nije baš bio prikladan, a nisam znala drugačije. Pa sam nešto promrmljala - ma joj, kemijski element, al to ćeš u školi učiti. Tu nema dalje potpitanja. Svaki dobar odgovor izazove zanimljiv razgovor na tu temu. A kad ode predaleko, onda i sam izgubi interes. Ima tu i toga da on mene testira do kud ću znati.

Iskreno, živim svaki dan kao da je posljednji. U tom smislu, postoji izvjesna vjerojatnost da me ni nema kad bude išao u školu. Zašto mu ne bih dala točne odgovore na pitanja na koje će s velikom vjerojatnošću dobiti puno lošije odgovore u školi. Ja sam dobila hrpetinu točnih informacija u djetinjstvu. Sjećam se šoka kad mi je tata rekao da ne zna odgovor na neko moje postavljeno pitanje. Tata zna. Nisam imala problem do fakulteta, kada sam se malo iznenadila da treba malo studioznije učiti. Al eto završio se i taj fakultet pa i doktorat, nije baš da me je osakatilo.

Meni je s druge strane cilj naučiti dijete da je u redu da nešto ne znaš, ali nije u redu da se ne potrudiš naučiti.

[Lili75]

Pa ne mislim. Ja ne znam drugačije razgovarati. Ali ima i kod mene granica kada procijenim da mu ne mogu nešto objasniti, jer je premali da bi shvatio, pa mu kažem da će to u školi odlučiti - npr. jučer - što je to sumpor. Odgovor da je to smrdljivi žuti kemjski element mi nije baš bio prikladan, a nisam znala drugačije. Pa sam nešto promrmljala - ma joj, kemijski element, al to ćeš u školi učiti. Tu nema dalje potpitanja. Svaki dobar odgovor izazove zanimljiv razgovor na tu temu. A kad ode predaleko, onda i sam izgubi interes. Ima tu i toga da on mene testira do kud ću znati.

Iskreno, živim svaki dan kao da je posljednji. U tom smislu, postoji izvjesna vjerojatnost da me ni nema kad bude išao u školu. Zašto mu ne bih dala točne odgovore na pitanja na koje će s velikom vjerojatnošću dobiti puno lošije odgovore u školi. Ja sam dobila hrpetinu točnih informacija u djetinjstvu. Sjećam se šoka kad mi je tata rekao da ne zna odgovor na neko moje postavljeno pitanje. Tata zna. Nisam imala problem do fakulteta, kada sam se malo iznenadila da treba malo studioznije učiti. Al eto završio se i taj fakultet pa i doktorat, nije baš da me je osakatilo.

Meni je s druge strane cilj naučiti dijete da je u redu da nešto ne znaš, ali nije u redu da se ne potrudiš naučiti.

Ma ja sam se samo malo zezala, naravno da ćeš odgovorit nešto što znaš. Al sjećam se nekih postova u kojima si pojašnjavala kako si mu odgovarala, pa su mi se ti odgovori činili više za dijete 6. razred,a rekla si i da te to zna iscrpljivat zato sam napisala.

A za ovo boldano si me baš rastužila nemoj tako razmišljati, punooo će te još on gnjaviti sa svojim radoznalim pitanjima.