Dakle, trenutno imamo zapravo 4 svijeta:
cura (6,5), cura (3,5), dečec (1,5) i trudna mama koju mučnine i dalje muče.
Dođem doma s posla, krepana od praktički ničega (sjedim 8 sati pred računalom, kao recimo sada), ali... znate što znači biti u 12. tjednu - umor i mučnine (ok, neke od vas ne znaju za mučnine, ali ja nisam ta).

I dođem doma, i svi bi me razapeli. A onda, vrlo brzo, otkriju da sam nesposobna za neku kreativnu zabavu - premda imam ideje, ali nemam snage, uglavnom - i krećemo u šizu. Onda bi gledali crtiće, ali trenutno nam je dvd player pokvaren, pa ništa od toga. Osobno, taj me detalj veseli (jer ne volim da provode vrijeme gledajući kako drugi žive, umjesto da oni sami žive), ali moram naći načina da im ponudim nešto kvalitetno, što će ih zabaviti barem toliko koliko i crtić.

Tu još ne spominjem kućanske poslove, koje pokušavam zanemariti čim više. Ne spominjem ni mm-a, jer ga ovih dana baš nema popodne doma, jer ganja zimske gume, servise za auto i sl. To nije baš naša svakodnevica, ali se malo zaredalo ovakvih dana, i polako sam tužna jer ne vidim izlaza. Malo optimizma bi mi puno značilo, i djeca bi to osjetila, ali čim dođem doma, i vidim da sam nemoćna, potonem.

Imate li koju riječ utjehe ili kakav konkretni savjet za mene i za nas? Hvala!