Potpisujem sve što su ti cure već napisale.
Samo sam ti htjela reči da razumijem tvoje strahove, da ne misliš da si jedina sa tim opsesivnim mislima.
Mene tako spopada svako malo neki strah vezan uz zdravlje mog najmlađeg. Tada ne mogu spavati ni misliti na ništa drugo. Kad dobije najbezvezniju virozu umirem od straha da će umrijeti, da ima neku užasnu bolest koju slučajno nisu otkrili. Svaki put kada vadi krv umirem od straha šta će nači. Nedavno sam se sjetila kako mu je sa 3 mjeseca srasla fontanela i iako mu mjerim glavicu i sve je ok, 2 tjedna nisam spavala i stalno sam mu pipkala glavu (i drugoj djeci, radi usporedbe) da ne bi našla neke nepravilnosti.
Nisam bila takva sa starijima, mislim da čak spadam u vrlo opuštene mame. Predpostavljam da je to zato jer sam izgubila bebu prije njega u 24. tj. trudnoće.
Ali, eto, borim se protiv toga, izvlače me stariji klinci, odvlače mi misli sa toga i polako prođe.
Prouči teme o DS, nauči nešto o tome, pa ćeš vidjeti da tvoje dijete jako odskače od downića.
Sretno!