Radim kao ispomoc u jednom hotelu,nije posao mojih snova ali otkako sam odradila prvi dan posla osjecala sam se kao kod kuce,moj odnos sa sefovima(ima ih vise) je ovisno o njihovim karakterima,s jednim roditeljski,drugim humoristican a s trecim sa cak imam i odnos prijatelja...u njima sam pronasla ono sto nemam a to je obitelj i imam osjecaj da i oni mene vole.

Problem je nastao jucer kad je jedna kolegica,koja tamo radi vec godina isfrustrirana zivotom( u kojem joj za moj pojam nista nefali samo malo dobre volje) pocela gundjati da ce pljunuti u tanjur jednog gosta,nisam shvacala ozbiljno i nekad bi joj dobacila samo daj sta pricas,smiri se....sve dok ona nije rekla evo ti sad,pljunula je u tanjur i istrcala posluziti gospodu....
nisam bila sama kad je to napravila,bilo nas je cetvero,neki su slegli ramenima,neki se nasmijali....a jedna mi je rekla ja nisam nista vidjela niti cula,ja zivim svoj zivot i necu CINKATI nikoga....
a sta reci ja sam se osjecala kao da je meni pljunula direktno u lice nisam mogla doci sebi kako je mogla takvo nesto napraviti bilo kome.
Poslije mi je rekla da bi trebala zamjeniti posao i ja sam joj rekla da ima zapravo da treba promjeniti posao i to je sve.

Da popricam samo s njom?
Dali da kazem sefovima i kako?
Lomim se sta da napravim?
Sta vi mislite?