Zasto sve vise ljudi samo prica o sebi, a uopce ne zeli slusati sugovornika?

[mimi 25]

Evo i mene u ovom kutku potaknuta jednim danasnjim susretom, ali i prijasnjim iskustvima.
Bila sam kod cure iz srednje nakon sto se nismo kvalitetno druzile dosta godina (srele bi se u prolazu).
Veselila sam se tom susretu i stvarno se nadala da cemo se lijepo i kvalitetno napricati (imamo o cemu).
Ali, umjesto toga ona je stalno pricala o sebi, o tome sto se njoj izdogadjalo proslih godina, o svojim stavovima, o svojim problemima, o svojim planovima........
Slusala sam ju i na pocetku se nadala da ce pokazati zanimanje i za nesto iz mog zivota, ali nista od toga. Vidjela sam koja vrsta razgovora (tj. njenog monologa) me ceka, razocarala se u sebi, poslusala njene price i nakon pristojnog vremena rekla da moram ici.
Nakon toga me pitala par pitanja, ali reda radi......meni to u tom momentu vise nije nista znacilo....
Ono sto me zabrinjava je da nije samo ona takva, oko sebe imam jos takvih zenskih osoba (ne mogu ih nazvati prijateljicama) koje samo o sebi pricaju i sve me nekako vise i vise pogadja to sto rijetko tko pokaze istinsko zanimanje za svog sugovornika.
Imam dvije prijateljice koje me iskreno pitaju kako sam i pazljivo slusaju kada im prican, a ja im uzvracam isrom mjerom.

A ostalo.......srce me boli......i jako sam razocarana jer je sve vise slucajeva kao s pocetka ovog posta.

Netko je rekao:
Imamo dva uha i jedna usta da bi dvostruko vise slusali nego pricali
Ali, u mojoj okolini to nije tako.
A zasto?
Zasto ljudi sve vise imaju potrebu samo pricati o sebi, samo ja, ja, ja....

[jella]

Mislim da su neki ljudi jednostavno takvi - loši sugovornici, odnosno samo znaju pričati o sebi, svom životu i onome što im je zanimljivo a da pri tome uopće ne pokazuju interes za ono što sugovornik ima reći.
Imamo takve prijatelje... ako i uspijem doći do riječi (dok dotični uzimaju zrak ), ono što sam rekla kao da i nisam, osim ako je usko vezano za temu o kojoj se drži monolog.
Sjećam se jedne godine kad se nismo vidjeli gotovo cijelo ljeto zbog godišnjih, i onda kad su napokon došli k nama... s vrata su počeli govoriti kako im je bilo na ljetovanju, kako su išli tu i tamo, izlazili, seksali se, kako im je bilo suuuuper, ma ono, sve u detalje! Trajala je ta "ispovjest" dobrih dva sata, muž i ja samo smo se pogledavali dok su njih dvoje uskakali jedno drugome u riječ i natezali se tko će koji dio ispričati. Kad smo ih napokon ispratili kući, sa žaljenjem smo konstatirali da niti u jednom trenutku nisu zastali i pitali kako smo se mi proveli na moru... Ma da su pitali bilo što, kao da ih zanima... Ali ne.
Oni su jednostavno takvi uvijek bili, rijetko baš takvi kako sam gore opisala, ali uvijek nezainteresirani za ono što mi imamo reći, uvijek smo se morali "boriti" za riječ. Kao da te uopće ne čuju, valjda si ne mogu pomoći. Jesmo "prijatelji" ili nismo, rekla bih da nismo, ali kumovi smo, vjenčani. Navikli smo već...

[spring]

Općenito mislim da vlada opća nekultura u komunikaciji,počevši od monologa koji vi opisujete, a idu samo u jednom smijeru pa do toga kada dvije osobe izvode svaka svoj monolog,a niko nikoga ne sluša. Već odavno nemam živaca za ovakve stvari,pa se zakopam u knjige i vjerovatno slovim kao zatvoreni čudak (za neke vjerovatno i mizantrop-nije tako).
Mislim da je teško pronaći osobe za kvalitetnu komunikaciju,a ako ih i nađemo pravo su blago.

[rosa]

Zato što ljudi :

• imaju potrebu sami sebe uvjeriti u ispravnost onoga što žive, govore,misle, rade
• žive na egotripu
• zapravo trebaju prisihoga,ali eto "nismo ko ludi Ameri" pa to kod nas još masovno ne prakticiraju

Ne znam što bih drugo rekla. Masu puta samo se smješkam u nekom društvu, vidim da osoba žestoko treba slušača, a ne sugovornika i onda mi na rastanku kaže "Eto, vidiš, kako smo se lijepo ispričali!"

[rosa]

Mislim da je teško pronaći osobe za kvalitetnu komunikaciju,a ako ih i nađemo pravo su blago.

x

Mislim da je i to dobrim dijelom pogodovalo sve većim druženjima na forumima i uopće u virtualnom svijetu.

[spring]

x

Mislim da je i to dobrim dijelom pogodovalo sve većim druženjima na forumima i uopće u virtualnom svijetu.

Apsolutno se slažem!

[Bodulica]

Ma ja vam kažem da bi trebalo uvesti u škole predmet "Kultura komunikacije" ili tako nekako.

Doduše, još bi roditelji trebali početi s tom edukacijom, ali često smo svjedoci da neka djeca od malih nogu dobivaju poruku da je u redu prekidati i upadati u nečiji razgovor jer je to možda roditelju u tom trenutku simpatično.

Naravno, djecu treba slušati, ali im isto tako jasno treba dati do znanja da je i slušanje drugih više nego poželjno.

Eto, moje mišljenje je da nedostatak interesa za sugovornika vuče korijenje od djetinjstva, pa nisam baš sigurna koliko bi se to dalo korigirati u nekim zrelijim danima.

Možda takve osobe uopće nisu svjesne da tako djeluju na druge ljude, odnosno, prilično sam sigurna da to ne rade namjerno nego jednostavno ne znaju drugačije.

[RozaGroza]

Ja zato ni ne idem više s nikim na kafe jer mi je dojadilo slušat monologe, a kako sam nekako previše pristojna, uvijek šutim i patim, umjesto da rečem da promjenimo temu. Svi smo egocentrični, svi mislimo da smo centar svemira. Nemam ti ništa pametno za napisat, samo da je to jako česta pojava.

[Zdenka2]

Mislim da je to i stvar dobi - dok je mlađi čovjek se želi isticati, provjeriti, zaokupljen je sobom. Kasnije te sve više zanima što drugi imaju reći, jer o sebi sve znaš.

[Nataša,Sarajevo]

Prije par godina MM i ja smo nadošli na isto. I od tad do danas dosta kontakata je prekinuto, neka (nazovi) prijateljstva i druženja su se razvodnila, ostalo je malo al brate pošteno

[tanja_b]

Mislim da je i to dobrim dijelom pogodovalo sve većim druženjima na forumima i uopće u virtualnom svijetu.

I ja se slažem s ovim.

[Peterlin]

Odgovor na pitanje iz naslova: Rijetko tko danas zna da pričati i razgovarati nije isto...

Pričaš drugima i uopće te ne zanima hoće li oni što reći.... Pričaš priču i to je samo sebi svrha. Kad razgovaraš, to podrazumijeva razmjenu informacija. Malo govori jedna osoba, a druga sluša, pa onda obrnu uloge... To znači RAZGOVARATI. Ali pogledajte današnje reklame za mobitele - pričaj 'vako, pričaj 'nako... Nekako se uvukao znak jednakosti između pričanja i razgovaranja. I zaista, to odražava pravo stanje stvari - ljudi sve manje znaju slušati. Slušaju sami sebe s najvećim guštom.

Pokušavam svoju djecu naučiti da prvo moraju znati slušati (učiteljicu, roditelje, vršnjake, bilo koga), pa tek onda mogu s mjerom reći ono što imaju. Teško mi ide, jer svi smo izloženi pričanju....NIje ni čudo - televizor i radio samo pričaju, ne slušaju nas. A ljudi su nam sve manje bitni. Nažalost....

[Vishnja]

imam takav slučaj u svojoj okolini. osoba mi je draga, dugo se znamo i družimo, ali je 90% naših razgovora o njoj. kad imam živaca malo i saslušam, kad nemam ne javim se na telefon. žao mi je što je tako, ali vidim da se to teško može promeniti...
najstrašnije je što još par drugih sličnih osoba koje znam moram na silu da prekidam kad započnu svoj iscrpljujući monolog. i pritom ih baš briga da li me dete treba, gori mi ručak ili negde moram da idem...užas...
i da. slažem se da ovakvi egotripovi vuku korene iz detinjstva.
a takođe i da je to razlog što (barem ja) posećujem ovaj forum, gde komunikacija između sagovornika teče dvosmerno.
srećom, pa i u rl imam par pravih prijatelja koji su uvek tu da me saslušaju...

[skandy]

Imam jednu takvu u obitelji koja rijetko kada dopušta da se i ja oglasim .
Vrhunac mi je bio kada me pitala nešto u vezi moga ivf-a i taman kad sam joj počela odgovarat,prekinula me i počela o svojoj babi

[koksy]

Ja sam prije bila slusatelj sve dok mi to nije dosadilo i pocela sam se borit za rijec. Al sam ocito pretjerala jer sam se dovela u fazu kad sam shvatila da sad samo ja pricam. Uvijek kad sretnem nekog u prolazu, onako u ducanu il negdje, ta osoba mene sve stigne ispitat, i kako sam, kako je klinac, jel radim...ma sve. A ja samo odgovaram, kad zavrsim pozdravimo se i svaki svojim putem. I onda se ja osjecam lose jer kuzim da to stvarno nije u redu od menei da me ustvari zanima kako je ta osoba. I sad sam pocela radit na tome, ponovno vracat taj neki balans. Imam prijatelja kojeg samo slusam, takav nam je odnos vec godinama i ja ga ne mogu zamislit drugacije. Ne smeta mi to, on nema obitelj ni djecu i jednostavno bi mu bilo dosadno slusat o tome. A meni su njegovi ljubavni jadi zanimljivi i uvijek mu mogu dat neki savjet. Sa svima ostalima jos uvijek radim na toj uzajamnoj komunikaciji. Imam samo jednu prijateljicu s kojom se nalazim svakih par mjeseci, znamo se cijeli zivot i onda svaka od nas po sat vremena prica, prvo ona pa ja. I to mi bas odogovara.

I slazem se da je virtualna komunikacij pogodovala neslusanju jer, realno, mi tu ne moramo nikoga slusat/citat, mozemo jednostavno preskocit post a opet mozemo rec sta mislimo.

I da dodam, od neslusanja jos mi je gore kad se pravi da me slusa a pogled joj bjezi okolo, potpuno neskoncentrirana samo govori "aha, aha"...

[mimi 25]

Vidim da vas dosta, nazalost, ima slicna iskustva kao i ja.
Ja se u takvim razgovorima ne zelim nametati i uporno pokusavati ispricati nesto o sebi jer sam shvatila da to nema smisla. Nekada sam tako postupala jer sam mislila da cu razgovor dovesti u neku ravnotezu, ali od svega toga bi samo ispalo povuci-potegni, razgovor ni malo ugodan i sve nekako - bezveze.
Sada imam drugu taktiku, ali malo sam u nedoumici da li djeluje;
pustim da osoba isprica sve sto joj je tako bitno, ja o sebi nista ne govorim (jer me nitko nista ni ne pita) i nakon nekog pristojnog vremena kazem da moram ici. Zadnja dva razgovora su se tako odvijala i zavrsila su se ipak nekim pitanjima upucenima meni na koja ja sturo odgovorim i odem ili pozdravim i poklopim slusalicu.
Cilj ovakvog mog ponasanja je da taj "netko" shvati kako nas razgovor nije bio ni malo kvalitetan, kako ustvari ni nije bio razgovor nego pricanje (kako je Peterlin jako lijepo objasnila ) i da shvati kako to nije u redu....
Ali, nekako mislim da bas i ne uspjevam postici to sto bi htjela, vec da su "pricalice" jednostavno zadovoljne sto su uspjele reci sve sto su htjele, a drugo ih ni ne zanima.
Tako je Bodulice, to je jednostavno kultura komunikacije. A ta ista kultura je ocito u velikoj krizi!
Slazem se i sa Rosom, da takvi ljudi imaju potrebu uvjeriti druge u ispravnost onoga sto zive, ali, nadodala bih, ne samo druge nego i sami sebe.

[mimi 25]

Rosa, sada sam vidjela da sam ustvari mislila ono sto si ti vec napisala.

[TTiL]

Mislim da je to i stvar dobi - dok je mlađi čovjek se želi isticati, provjeriti, zaokupljen je sobom. Kasnije te sve više zanima što drugi imaju reći, jer o sebi sve znaš.

Zanimljivo, ja sam bas pomislila suprotno.
Sto sam starija to imam manje kvalitetnih sugovornika, neki su prezaposleni, neki su se previse udaljili (ideoloski ili emotivno - ne znam kako da to definiram).
I moram napomenuti da ponekad i usamljenost moze od covjeka napravit loseg sugovornika. To kazem jer sam par puta sebe uhvatila da nakon tjedana izolacije nesvjesno dominiram konverzacijom i tlaim ljude nekim svojim pricama.
A mislim da je usamljenih mnogo.

Jel moze jos podpitanje: sta je vama kvalitetan razgovor?

Meni to ne podrazumjeva neophodno pricanje o sebi, nego vise neku razmijenu razmisljanja o nekoj zanimljivoj temi...

[rosa]

Jel moze jos podpitanje: sta je vama kvalitetan razgovor?

.

Razgovor o kojem ću razmišljati još barem neko vrijeme nakon njega,
koji će mi napraviti "klik" u glavi,
koji će mi pomoći da i iz drugog kuta sagledam svoju situaciju
i budem "pametnija" u nekim budućim bitkama.

I na kraju, ali nije najmanje važno: razgovor u kojem će se obje strane dobro smijati!

Znači,preferiram intelektualni i emocionalni podražaj.

Sve ostalo je "pričanje". (Peterlin )

[pikula]

Mislim da je to i stvar dobi - dok je mlađi čovjek se želi isticati, provjeriti, zaokupljen je sobom. Kasnije te sve više zanima što drugi imaju reći, jer o sebi sve znaš.

Divno je kad je tako. U našoj okolino generacija naših roditelja se ne da smesti ni u kome pogledu. Do stote će drmati na sim poljima! Ponekad se pitam jel' su to oni zbog onih markovićevih kredita svi tak puni sebe ili samo mm i ja imamo tu sreću :/ Zezam se naravno

[pikula]

Peterlin preczino kao i uvijek
Ttil good point usmaljenost i logoreja itetkako idu zajedno

[rosa]

Divno je kad je tako. U našoj okolino generacija naših roditelja se ne da smesti ni u kome pogledu. Do stote će drmati na sim poljima! Ponekad se pitam jel' su to oni zbog onih markovićevih kredita svi tak puni sebe ili samo mm i ja imamo tu sreću :/ Zezam se naravno

[Mukica]

meni su najgore kad me netko pita kak si, a vidim i osjecam da uopce nije spreman cuti kak sam
pa onda kazem, stvarno zelis znati ili pitas reda radi
i u 90% takvih slucajeva dobro procjenim i dobijem odgovor da pita reda radi
cini mi se posteno - onda baljezgamo neko vrijeme bez veze i svima dobro (ja se ne zivciram sto me zapravo ne slusa tj. ne zanima je/ga doista kak sam, a njoj ili njemu super sto ne mora znati kak sam ja zapravo)

[ina33]

Zašto - ljudska priroda. I čini mi se da količinski to ne varira, uvijek je slično.

[eris]

Ja pričam veoma brzo, iako se pokušavam kontrolisati kada sam među nepoznatim ljudima, il kada nisam opuštena. Ponekad nemam strpljenja slušati šta drugi žele da kažu, pogotovo ako su spori sagovornici. Ili mi se čak zna desiti, da tačno znam šta će mi reći,, tako da postajem nestrpljiva. Međutim, smatram se , unatoč svemu, dobrim sagovornikom, jer zaista imam par prijateljica s kojima dijelim svakodnevne brige i radosti, i vrlo smo strpljive jedna prema drugoj, i naprostzo uživamo.
A znam i ćutati i slušati, kad naiđem na veliku pamet, pardon, veliku mudrost, koja je uz to još i skromna, i koja inspiriše one oko sebe. Takve mi je milina slupati, ali su zaista rijetki i treba ih znati cijeniti kao dragocjenost.

[eris]

Oduvijek sam znala da pričam brzo, ali kada su mi spomenuli da , kad se uživim u priču, pričam i glasno, onda sam se osjećala bezveze. Jer to je onda nadvikivanje da niko ništa ne kaže ili da ti sam sebe ušima čuješ. I od tada pazim. Nego, biste li mogli, na osnovu postova, odrediti ko je velika pričalica u RL?! Ja već par vidim jasno, i baš bih voljela čuti jesam li pogodila(naravno, ukoliko su u stanju biti samokritične)

[eris]

slupati=slušati(mislit će ovaj svijet da ubijam dobre, mudre i skromne sagovrnike )

[rosa]

Takve mi je milina slupati, ali su zaista rijetki i treba ih znati cijeniti kao dragocjenost.

Nisam se dugo na forumu ovako nasmijala!

[Nena-Jabuka]

Nemaju ljudi živaca ni na forumu čitati poduže postove, svi se vesele kratkim upadicama na koje će se nakačiti pa će ih onda autor naknadno objašnjavati i opravdavati se...jer tko ima živaca od početka pozorno čitati šta je ovaj htio reći, bolje je naškrabati 20 stranica prepucavanja...
... Ovu ekipu iz naslova srećem, naravno, ali nisu to moji prijatelji, obično je to neka rodbinska povezanost, em su dosadni, em se ponavljaju jer se nemaštovito i jadno izražavaju, em pričaju samo o sebi, a drugi ih ne zanimaju ni pol posto, ne zapamte ništa od informacija iz prethodnog razgovora, sve da si im i spomenuo da si smrtno bolestan - po tomu skužiš da si im ravan nuli.

Ja se ni ne trudim njima pričati o sebi, smatram to gubljenjem vremena i isisavanjem energije, nastojim što prije zbrisati ili prekinuti tel. razgovor (no, teško ide jer se ne daju)

Ali zato imam prijatelje koji slušaju mene i ja slušam njih, i nikad nam dosta, mogli bismo satima, danima, uvijek, nije sve izgubljeno, ima ljudi još na ovom svijetu

[Nena-Jabuka]

Oduvijek sam znala da pričam brzo, ali kada su mi spomenuli da , kad se uživim u priču, pričam i glasno, onda sam se osjećala bezveze. Jer to je onda nadvikivanje da niko ništa ne kaže ili da ti sam sebe ušima čuješ. I od tada pazim. Nego, biste li mogli, na osnovu postova, odrediti ko je velika pričalica u RL?! Ja već par vidim jasno, i baš bih voljela čuti jesam li pogodila(naravno, ukoliko su u stanju biti samokritične)

U RL nisam velika pričalica, samo "pisalica".
S bliskim ljudima pričam, s prijateljima, ali više volim pisati, tako mi se čini da manje smetam jer nitko nije dužan čitati...ili može čitati onda kad ima vremena i kad mu se da...
Na osnovu postova ne mogu odrediti tko je pričalica u RL, mislim da to nije moguće.

[Zdenka2]

Divno je kad je tako. U našoj okolini generacija naših roditelja se ne da smesti ni u kome pogledu. Do stote će drmati na sim poljima! Ponekad se pitam jel' su to oni zbog onih markovićevih kredita svi tak puni sebe ili samo mm i ja imamo tu sreću :/ Zezam se naravno

Joj, da, imaš pravo, to je jedna posebna generacija. Ponekad se događa da moraš čekati da udahnu da nešto prozboriš, ali čim udahnu, nastavlja se protok.

U ovome što sam napisala mislila sam na sebe - ne znam je li eris na mene mislila kad je govorila o velikim pričalicama, ali ja jesam to. Malo je to profesionalna deformacija, malo temeperament, a malo i neka, recimo to tako, usredotočenost na sebe koja je kod mene dugo trajala. Svjesno sam to promijenila - primijetila sam da, ako ne ušutim, propuštam puno toga što mi drugi imaju reći, a ono svoje ionako znam. Nisam nikada toliko pretjerivala da ne bih mogla doista razgovarati, onako kao što piše Peterlin, osim sa svojom najboljom prijateljicom - sjećam se da smo znale naprosto istresati svaka svoju priču; red mene, red nje. Ta logoreja nam je valjda bila dio rješavanja problema - ali na kraju smo se ipak i čule.

[smedja]

Ja sam prije bila slusatelj sve dok mi to nije dosadilo i pocela sam se borit za rijec. Al sam ocito pretjerala jer sam se dovela u fazu kad sam shvatila da sad samo ja pricam. Uvijek kad sretnem nekog u prolazu, onako u ducanu il negdje, ta osoba mene sve stigne ispitat, i kako sam, kako je klinac, jel radim...ma sve. A ja samo odgovaram, kad zavrsim pozdravimo se i svaki svojim putem. I onda se ja osjecam lose jer kuzim da to stvarno nije u redu od menei da me ustvari zanima kako je ta osoba. I sad sam pocela radit na tome, ponovno vracat taj neki balans.

I moram napomenuti da ponekad i usamljenost moze od covjeka napravit loseg sugovornika. To kazem jer sam par puta sebe uhvatila da nakon tjedana izolacije nesvjesno dominiram konverzacijom i tlaim ljude nekim svojim pricama.
A mislim da je usamljenih mnogo.

Nazalost moram ovo potpisati.. radim na tome, ali od kada sam bila prvi puta trudna, imala sam naprosto premalo kontakata
sa ljudima i toliko mi je falilo da ne bih ni disala kad bi napokon nasla neku odraslu osobu...
Zalim zbog toga i grozno mi je sto sam bila takva, cesto i prema dragim prijateljima s faksa ili sl...
Radim na sebi i nadam se da ce druzenja ove blagdane proteci u dijalogu a ne monologu

[nana]

I u mojoj bližoj okolini imam par takvih ljudi, jako puno pričaju o sebi a vrlo malo slušaju sugovornika....naravno da me to smeta, inače nisam nešto prebrbljava osoba, ali volim razgovarati, smijati se i kada primjetim da moj sugovornik nema interesa za išta osim za pričanje o svom životu, problemima, svojoj djeci jednostavno zašutim i saslušam i to je to, ali izbjegavam takva druženja često jer me ne ispunjavaju i ne pašu mi.

[Honey]

Imam nekoliko prijateljica s kojima mogu razgovarati dan i noć, ako treba i šutjeti zajedno. Neke kojima moji problemi ne predstavljaju pozadinski šum.

One koje imaju samo sebe na repertoaru, s kojima se osjećam kao da nemam pravo glasa, pa nisu ni bile nikad prijateljice. Nekoliko puta sam se osjećala kao vreća za boksanje nakon izlaska s takvima. Jednostavno sve probleme i frustracije sasipaju na mene i doviđenja. Kao da je sve u mom životu beznačajno, a ako nešto slučajno uspijem ubaciti u pauzama uzimanja zraka, uvijek ta osoba ima isti takav slučaj, samo u nemjerljivo većoj i važnijoj dimenziji. Nemam vremena više za takve i nije mi žao.

Ne volim previše ni "ispitivačice". Tako dobijem dojam da ono što kažem služi za popunjavanje nekakvog dosjea o meni Ako mi je do nekog stalo toliko da mu se povjerim, onda to znači da me zanima i što se s tom osobom događa. Veselim se dobrim vijestima i dajem podršku kad treba.

Ukratko, ne volim monolog ni s jedne strane.

[pikula]

Ne volim previše ni "ispitivačice". Tako dobijem dojam da ono što kažem služi za popunjavanje nekakvog dosjea o meni

Nakon takvih stvarno ostanem a mene je inače teško zbuniti

[Vishnja]

I
Ne volim previše ni "ispitivačice". Tako dobijem dojam da ono što kažem služi za popunjavanje nekakvog dosjea o meni Ako mi je do nekog stalo toliko da mu se povjerim, onda to znači da me zanima i što se s tom osobom događa. Veselim se dobrim vijestima i dajem podršku kad treba.

Ukratko, ne volim monolog ni s jedne strane.

X
užasno mi je neugodno odgovarati na rafal pitanja, pri čemu neka duboooko zadiru u privatnost. onda uhvatim sebe da se upetljam, pa kao da se pravdam...uhhh...mrzim to. sa takvim ljudima moraš biti na oprezu, pa kad oni krenu sa istragom, a ti nabaciš kez na lice i pitaš "a zašto te to zanima?"...samo, takvima je retko kad neprijatno, oni samo pitaju i pitaju...

[bubica27]

Ne volim previše ni "ispitivačice". Tako dobijem dojam da ono što kažem služi za popunjavanje nekakvog dosjea o meni

E, da, ovo mi je najgore; kao da sam na nekom intervjuu, pitanje za pitanje; a o sebi šute..i kao da unaprijed imaju popis aktualnih pitanja

[hada]

Mene je nedavno morilo ovo pitanje ali sam na koncu isfiltrirala prijatelje i "prijatelje".Ostali su oni koji me mogu slušati satima ili ja njih ovisno tko u tom trenutku ima problem,lijepu vijest...
Super mi je što hrpa "prijatelja" je znala otkomentirati(moj posao je voditelj inventura i radim ih svaki dan 365 dana u godini)-"pa da,sada je tebi puno posla,12 mj. sad se rade inventure.
A to su kao moji prijatelji i slušaju me,a nisu u stanju zapamii čime se bavim SVAKI dan!!!!Toliko o slušanju

[eris]

Za "ispitivačice/ispitivače" ima jedno divno pitanje, naizgled bezobrazno, ali veoma na mjestu. Znači, kad vas neko upita nešto na što ne želite odgovoriti, zadire u vašu intimu, ili je previše direktan, samo pitate: A zašto vas to interesuje? pa ćete vidjeti. Ljudi se pogube da vam daju neki normalan odgovor, a vi lijepo izbjegnete muljanja kao što je Vishnja opisala.

[Ifigenija]

Svi bismo mi spašavali svijet, htjeli da bude bolje, a čini nam se da nemamo resursa. Potrebe za dobrim, pomoći i ljubavlju u našem svijetu su ogromne. Od gladi, siromaštva, moralnog raspada, do tjeskobe zapadnjaka i usamljenosti.
Pa kad vidim da netko hoće pričati, pričati, pričati ako ikako mogu ponudim ta svoja dva uha. Nekad je teško, nekome nisi dorastao - ako se pokažu neke dublje potrebe osobe - i sl., i ako baš ne mogu - pošteno kažem da ne mogu slušati i da idem, ili sl. Mislim da ponekad ljudi riješe problem koji imaju samo zato jer ih je netko poslušao.
Razlikujem osobe s kojima imam svoju otvorenu prijateljsku komunikaciju, od onih koje meni nisu spremne iz bilo kojeg razloga pružiti uzajamnu komunikaciju, pa onda to ni ne očekujem. Darujem uho, ili ne darujem, ako ne mogu. Ali osjetiš kakva je nečija energija, nečija potreba, pa to uvažim, i ne trošim se na pokušaje da uvalim nešto svoje u komunikaciju - ako ne ide.

[bubica27]

Radije nudim uho nego ispovijed

[Peterlin]

X
užasno mi je neugodno odgovarati na rafal pitanja, pri čemu neka duboooko zadiru u privatnost. onda uhvatim sebe da se upetljam, pa kao da se pravdam...uhhh...mrzim to. sa takvim ljudima moraš biti na oprezu, pa kad oni krenu sa istragom, a ti nabaciš kez na lice i pitaš "a zašto te to zanima?"...samo, takvima je retko kad neprijatno, oni samo pitaju i pitaju...

Eeeee, takvima obično odgovaram protupitanjima. Uostalom, to je i eris lijepo opisala. Trik za samoobranu našla sam još prije 30 godina, dok sam kao maturantica uživala u knjigama Erice Jong:

Pitanje: "Zašto Židovi na svako pitanje odgovaraju protupitanjem?"
Odgovor: "A zašto Židovi ne bi smjeli na svako pitanje odgovarati protupitanjem?"

Slijedi komentar kako takvom sugovorniku koji te gađa rafalom pitanja treba vratiti na način da mu njegova vlastita pitanje uguraš natrag... (za točan citat otresite prašinu sa "Straha od letenja", vokabular baš i nije prikladan za ovaj forum... )

[Vishnja]

Eeeee, takvima obično odgovaram protupitanjima. Uostalom, to je i eris lijepo opisala. Trik za samoobranu našla sam još prije 30 godina, dok sam kao maturantica uživala u knjigama Erice Jong:

Pitanje: "Zašto Židovi na svako pitanje odgovaraju protupitanjem?"
Odgovor: "A zašto Židovi ne bi smjeli na svako pitanje odgovarati protupitanjem?"

Slijedi komentar kako takvom sugovorniku koji te gađa rafalom pitanja treba vratiti na način da mu njegova vlastita pitanje uguraš natrag... (za točan citat otresite prašinu sa "Straha od letenja", vokabular baš i nije prikladan za ovaj forum... )

eee, da, sećam se!!-)))
kako rekoh, pokušavam i ja da koristim taj trik, ali mi kod pojedinih teško prolazi...

[makita]

Ne volim previše ni "ispitivačice". Tako dobijem dojam da ono što kažem služi za popunjavanje nekakvog dosjea o meni

Volim pričat i nažalost, dam se nasanjkat da nekog stvarno i zanima nešto o meni. Još uvijek se uhvatim kako sam naivna pa se poslije osjećam loše. Ipak, u zadnje vrijeme sve rjeđe...hvala Bogu.

Inače, dobra je ona o generaciji markovićevih kredita!!!

[mitovski]

Pitanje o kojem MM i ja već dugo razmišljamo.
Hvala mojoj najboljoj prijateljici na fenomenalnim razgovorima u kojima se dotaknemo 1000 raznih tema, nasmijemo do suza, ponekad i pustimo suze, sa zanimanjem slušamo jedna drugu i iskreno razgovaramo. I to je otprilike to.
Možda ima još par ljudi koji slušaju ili razgovaraju ostali u mojoj glavi zvuče ovako blablablablabla.
Sto puta sam o tome razmišljala kako se nekome da 2 sata pričati o sebi ili o nečemu i to takvi najčešće pričaju uvijek o istome i ništa novo ne zaključe.
Stvar je u tome da ja volim slušati druge ljude, da volim čuti i naučiti nešto iz tuđeg iskustva, čuti tuđa razmišljanja ali kad taj isti ne pokaže nikakvo zanimanje ne za mene nego za razgovor samnom diže mi se kosa na glavi.
Upravo smo zbog ovakvih razloga smanjili krug ljudi s kojima se družimo i sto puta se pitamo jesmo li mi krivi ali nekako nisu mi baš jasni ljudi koji imaju 1000 prijatelja i sa svima su si tak super i svi su im super.
Možda je krivo što nemam 100 prijateljica i što s njima ne idem na 100 kava ali to je upravo zbog gore navedenog razloga i zato što jako volim iskrenost i iskren odnos a danas je to skoro pa i nemoguće.

[Mony]

Bas mi je drago da naidjoh na ovu temu, jer sam vec pomislila kako sam jedina koja primjecuje ovu tendenciju u - ako je mozemo nazvati - komunikaciji...

Slozila bih se s rosom i njenim jednostavno postavljenim razlozima:

Zato što ljudi :

• imaju potrebu sami sebe uvjeriti u ispravnost onoga što žive, govore,misle, rade
• žive na egotripu
• zapravo trebaju prisihoga,ali eto "nismo ko ludi Ameri" pa to kod nas još masovno ne prakticiraju

[flopica]

Mony, potpis veliki!

[asa]

Mitovski, potpuno te razumijem, dijelimo sličnu priču. Pa je proširujem...

Mislim da imam dobro uho i oko, volim primjećivati druge, promatrati i baviti se onim što i nije izgovoreno a pokazano je, samo treba znati vidjeti. Zanima me u cijelom paketu razgovora s nekim i neverbalna komunikacija jer je potpuno jasno da ljudi vrlo često govore ono što bi htjeli da bude, a nije baš blisko istini (niti ja nisam sveta krava izuzeta od toga). Znači, vrlo često ono što satima slušamo i nije sama bit nego predstava. Pa se zabavljam u intimi svoga mozga analizama, kontekstima. Ali, da se približim temi.

Evo, ja bih rado bila jedna od tih "potlačenih" slušača o kojima je riječ. Puno bih radije slušala nego pričala (jer ionako pričam sa sobom i previše), ali sve sam manje motivirana sadržajem onoga što se općenito priča u mojoj bliskoj okolini. Skroz sam društveni tip, ali sam se od društva jako udaljila, odrezala sam sve isprazne razgovore, tipa kavica ćaskanja jer me više ne ispunjavaju. Uopće se ne znam tako zabavljati. Pa bježim u samoću, ali tamo nalazim monolog bez odjeka - nije zabavno! Pa grabim knjige - ali uspijem stranicu-dvije, više ne stižem. Opet ništa, znači. Vapim za intimnim, stvarnim temama iz kojih bih stalno širila sebe i druge. A nije mi problem slušati one što stalno melju! Imala sam baš takvu prijateljicu, srodnu dušu, ali blijede nam kontakti, ona je samica, a ja s djetetom i mužem, k tome smo i u različitim gradovima, sve se svodi na taj prokleti telefon...

Inače, mislim da je ono što je vidljivo u stvarnom životu kod nekog tko bez osjećaja za druge stalno obrće o sebi, vidljivo i na forumu. Netko postavi problem, a deset drugih odsječeno priča o sebi, pa kad tražiš odgovor na taj problem, nalaziš često šumu ispovijedi tipa "i ja", "a kad sam ja", "a ja" a odgovora - nigdje. Zar ne?

[Kaae]

Pa ne znam bas, meni je na forumima (pogotovo ovom ovdje i onda jos nekim slicnim, neobaveznijim mjestima) skroz normalno da je vecina postova napisna iz ja perspektive. Kako bi se inace odgovaralo na postove u kojima se trazi savjet? Postoji li neka univerzalna istina kao odgovor na takva pitanja (a zapravo je vecina topica ovdje vezana uz nekakva misljenja i savjete, zar ne?)? Lako je odgovoriti na pitanje gdje netko pita GDJE se nesto moze naci ili napraviti, za adresu nekog doktora i slicno. Ali ako nekog zanima kako izaci iz loseg braka ili ostati u njemu, kako shvatiti neko ponasanje... blabla... pa ne znam bas moze li mu se odgovoriti na nacin koji iskljucuje samog autora i njegovo iskustvo ili misljenje.

[vjestica]

ne znam jesu li dosadnije i napornije pričalice ili ispitivačice
i jednih i drugih ima previše, i to je razlog za jako uzak krug ljudi s kojima se družim i što sve više vremena provodim na forumu (tužno je, ali meni je draže biti na forumu, nego otić s nekim na kafu)
na poslu sam jedna od rijetkih koja se niskim ne druži, a sad kad sam na porodiljskom, više volim sama prošetati sa svojom bebom, nego se naći s još nekom mamom i bebom (dobro tu sad ima i drugih razloga što se ovdje ugodnije osjećam, nego u parku sa ostalim mamama)