Meni se čini da se nekako ne razumijemo baš svi ovdje. Čini mi se da se svi slažemo u tome da je namjerno uništavanje neprihvatljivo. Logično, sve smo to sami platili i naravno da nećemo dopustiti da se stvari namjerno oštećuju. Također postoji velika razlika između čistog i održavanog stana, ali vidljivo korištenog, i onog prljavog, zapuštenog. Neki si, silom prilika,ne mogu puno pomoći bez velikog troška - lošem parketu ništa neće pomoći, prije ili kasnije to će se nažalost vidjeti. Zidovi se prljaju i bez da se po njima namjerno šara, bilo da ga se slučajno ogrebe kad se pomiču stvari ili, na primjer, po Murphyjevu zakonu, šačica puna kakaa odleti baš u njegovu smjeru. Nezgode se događaju i meni se ne drami zbog toga. Bude mi katkad žao, pogotovo ako je što novo, ali stvari su ipak zamjenjive i samo su stvari. Je, ljutila sam se kad je tada jednogodišnjak razbio staklena vrata na ormariću u kupaonici i još više kad je drugo razbila teta-čistilica. I što sad? Po tome ne bih smjela ni čistiti jer bih mogla nešto razbiti.

Moj mlađi sin nije ni na jednom zidu nikada napravio ni točkicu. Zato je mlađi to nadoknadio i prije svoje druge godine. "Odobrili" smo mu jedan zid, ali je jednoga dana, kad eto, mi dvije minute nismo gledali u njegovom smjeru, pošarao i zid u kuhinji. Naravno da smo mu rekli da ne smije, ali kaznili ga nismo. Nije zid toga vrijedan. Poanta je da si i djeca jako različita. Osim tog meni je jedno od najdražih sjećanja iz djetinjstva kad su mi roditelji dopustili da koliko hoću crtam po jednom zidu. Kad su prošle godine skidali sve s tog zida, našli smo te crteže i baš mi je bilo nekako toplo oko srca, podsjetilo me na neke detalje.

Naš parket je srećom kvalitetan pa se sjaji uz malo truda, ali zato su tapecirani stolci u kuhinji na udaru. Kad djeca još malo odrastu, zamijenit ćemo ih i gotovo.

Zajedničke obroke jedemo za stolom. Ali ne pada mi na pamet jesti, na primjer, kokice ili oraščiće za stolom. A i kavu radije popijem u dnevnom boravku, pa ako je uz nju i kakav keks, ne dvojim gdje ću ga pojesti. Tako i djeca. Imamo mi pravila, ali si dopustimo i puno iznimaka. Osim toga, nemam vremena strepiti nad svime.

Jednom je već bila slična rasprava na forumu, ali je bila o urednosti i čistoći. Nekako se opet sve svodi na to i ovdje. Osobno ne volim dolaziti u jako neuredne stanove (ali zapravo ni ne znam nijedan takav od ovih u koje mi zalazimo), ali mi je barem jednako mrsko odlaziti ljudima kod kojih moram strepiti nad time kako i kuda hodam, kako jedem i hoće li mi ne-daj-Bože pasti mrvica sa stola. Druženje s takvima sveli smo na minimum, a neke jednostavno ne posjećujemo doma nego se nalazimo negdje vani. Ja ne mogu svojeg dvogodišnjaka programirati da ne prolije sok ili zafleka stoljnjak. Ukratko, meni ni jedna krajnost nije dobra. I zato mi se djeca igraju gdje žele, uništavati ne smiju, skakati po krevetima ne smiju (između ostaloga i zbog mogućih ozljeda)... A mi smo napravili što je u našoj moći da neke stvari spriječimo i da se ne živciramo - nismo (još) kupili novi trosjed i stolce, a htjeli smo, zidovi su bojani perivim bojama, na izloženim uglovima imamo lajsne, u kuhinji imamo otporniji tepih koji se lako održava i dovoljno je jeftin da se zamijeni svakih 3-5 godina.

Kad budem imala dvorac od xx soba, onda ću neke imati samo za pokazivanje, a u drugima ću živjeti kao i sada