sandra23 prvotno napisa
Još moram dodati.Kada se počneš oporavljati onda slijedi grižnja savjesti jer ćeš misliti da ih zaboravljaš i da ne valjaš zato. Pa onda kada dođe druga beba isto tako.Uvijek ćeš pamtiti neko vrijeme koje ti je ostalo bitno,meni to nije dan kada sam izgubila već kada sam trebala roditi.Uvijek ćeš tada misliti koliko bi moje bilo....I smetati će te beskrajno što ih samo ti imaš 3-4-5 a svi drugi koji bi trebali poštovati tvoj gubitak vide samo one živorođene koji trčakarju.Mene je jedan frend beskrajno gnjavio kada ću treće,to je njemu bilo šaljivo.Dok se jednom,kada mi je puako film,nismo posvadili te sam mu tom prilikom objasnila da je meni sin treće i da ja tako brojim.
i što si nam se ovdje pridružila... I ja sam izgubila dvije curice... i sad mi je knedla u grlu, a suze u očima dok ih spominjem. Bol nikada neće nestati, jedino se naučimo nositi sa njome. I ja sam bila u depresiji i plakala i vrištala i pitala se zašto se to moralo dogoditi. Uz sve to iza nas je bilo 10 godina borbe s neplodnošću i bojala sam se da nikada više nećemo niti uspjeti... Cure su tu bile svaki dan sa mnom i pomagale mi da ustanem i krenem dalje. Kad sam nakon godinu dana ostala trudna opet sam strahovala da se priča ne ponovi i cure ovdje su me bodrile, mnoge od njih su mi slale sms-ove podrške, a neke me i obišle u bolnici
zao mi je zbog vaseg gubitka, znam kako se osjecas jer smo sve prosle tu prvu fazu nakon gubitka a sve i sada patimo za nasom djecicom. ja sam se dugo pitala jel normalno da osjetim zavist kad netko zatrudni, jel normalo da se ja lose osjecam kad saznam da je netko od mojih poznatih rodio, al onda sam procitila tekst na ovom forumu o istini i ne istini nakon gubitka, koji je ja mislim na prvoj temi, i shvatila sam da su sve to normalni osjecaji, da je se gubitak kao sto pise dogodilo mojoj prijateljici ili rodici one bi se isto osjecale, nemozemo mi protiv sebe i gotovo, svi ti osjecaji su najnormalniji i uopce neznaci da smo zbog toga lose osobe. ponekad jest tesko citati sretne zavrsetke pogotovo nakon svog tako tragicnog, ali sam sigurna da cemo i mi sve tuznice imati sretnu pricu jednog dana. ja sam osobno uvjek shvacena na ovom forumu, i najlakse mi se izjadati ovim curama ovdje jer znam da me one jedine mogu razumjeti 100 %. i zato kad se budes osjecala spremnom pisi nam o svemu, tu smo kao podrska jedna drugoj 
vjeruj da ce ti kako vrijeme odmice puno pomoci da se izboris i ides dalje...meni jeste i neizmjerno sam sretna zbog sve ove djecice tako su mi medeni i dragi,i zbog Koksy i zbog Roze,i jedva cekam da jos neka od nas prijavi plus,sve me to raduje i gura naprijed i hvala Bogu na tome 
i kad ovdje mogu reci sve sto me boli puno vas ljubim sve 
moram priznat da i meni ova leti. Još dao Bog nek budemo 2u1 do tad bez nekih problema...malo me frka poroda, spinalne se bojim, a iz opće me strah da se ne probudim...uf...al ajde...cure ja ne mogu vjerovat, još samo malo da odgulim, samo još malo da izdržim - ne mogu vam opisat koliko sam Bogu zahvalna - jesmo se napatili ali sad sve sjeda na svoje mjesto, život ima smisla, a kad ti se vrati taj osjećaj to je nešto najnevjerovatnije na svijetu. Špiro me je zaista održao na površini i dao mi snage za život. Znam da me vi koje kao i ja napokon sad imate svoje mrve razumijete, a svim našim trudilicama želim da što prije to dobiju, taj osjećaj mira. Jer dok god Špira nije bilo, nisam imala mir u sebi.
, nekako mi je prirodno da sam T nakon što je koksy rodila, valjda tako ide na našem pdf-u - jedna rodi-jedna zatrudni 
)
