 |
|||
pozdrav svim curama,evo da se samo kratko javimo..mi smo vam 27 tjedana u busici,kazu doktori sve ok,mene naravno svi moguci strahovi peru ali borimo se..za nove cure..eto meni 5 godina proslo od velikog gubitka u 40.tjednu..samo jedno pitanje za ove curke sta su rodile nakon gubitka,meni je receno da ce me primit u bolnicu u 36. tjednu i zavrsit trudnoču u 38. ili kad oni procjene s obzirom na prethodni ishod,sto naravno netreba znacit ali eto.kako je vama bilo? pozz svima i hrabro
jutreko
nemam tako strasno iskustvo kao vi ali imam dijete sa posebnim potrebama i pomaknuta sam na drugi nacin
zbog cega dobar dio vas nakon takve traume kao sto je gubitak djeteta ocekuje od sebe da se emocionalno vrati u ravnotezu? zbog cega sebi ne dozvolite da ste zauvijek obiljezene takvim iskustvom, da vise nikad nista nece biti isto? zbog cega je povratak u neki oblik funkcioniranja toliko obiljezena vremenom u kojem se to mora dogoditi?
ja svoj zivot organiziram tako da svaki dan podvucem novu crtu iz koje idem naprijed, obiljezena svim traumama i zalostima i neuspjesima i nerazumijevanjem okoline i nerazumijevanjem sebe same i idem dalje.
normalno je da vas boli, normalno je da ste slomljene i nema dvije mame andjela koje se na isti nacin bore sa novim danom. treba nekom carolijom reci sam sebi u facu to je tako, nad tim nema kontrole i ili idem dalje ili odustajem (a instinkti vas odrzavaju da se to prezivi). oko vas su ljudi koji vas vole (nije nuzno da vas razmiju u boli i tuzi koja je tu)
meni osobno pomaze da pokusam svaki dan napraviti nesto pozitivno. ne nuzno sebi, ne nuzno vezano za mojeg klinca ali nesto nakon cega ce se taj los osjecaj i ta mrtva energija usmjeriti u nesto pozitivno.
zelim vam svima najpozitivniji moguci dan
p.s. imam dobrog psihoterapeuta, puno mi je pomogao
dakle Stray... ti si samo potvrda o onome o čemu cijelo vrijeme pričamo ovdje na forumu - da osoba koja nije prošla gubitak djeteta ne može nas razumijeti...
u redu, kažeš da imaš dijete sa pp, ali draga moja to je jaaaaako daleko od ovog našeg...
imaš dijete koje gledaš svaki dan, pored tebe je, bez obzira na sve stvari koje ima (ja ih neznam)...ali možeš ga dodirnuti, pomaziti, poljubiti...
i ja imam starije dijete, a sada i mlađe i da, mogu koliko toliko normalno funkcionirati...
zapravo ja sam sada odlično u odnosu na ono kakva sam bila...
ali ovdje ima žena koje su nekoliko puta za redom prošle gubitak, neke koje su imale samo jednu trudnoću pa su izgubile jedno ili više djece i sada NEMAJU NIKOGA!!!
ovdje to nitko ne očekuje jer smo duboko svjesne svega što se dogodilo! želimo samo koliko-toliko normalno funkcionirati!zbog cega dobar dio vas nakon takve traume kao sto je gubitak djeteta ocekuje od sebe da se emocionalno vrati u ravnotezu?
ovo mi stvarno nije jasno što pokušavaš reći jer kao što sam već gore napisala jako dobro znamo sa čime smo obilježene i jako dobro znamo da nikad više ništa neće biti isto!zbog cega sebi ne dozvolite da ste zauvijek obiljezene takvim iskustvom, da vise nikad nista nece biti isto?
ne postoji nikakav rok, kako ti to kažeš! nego ponovo ti ponavljam - želimo samo koliko toliko normalno funkcionirati jer ako se totalno prepustimo boli nestati ćemo...u većini slučajeva i doslovno...zbog cega je povratak u neki oblik funkcioniranja toliko obiljezena vremenom u kojem se to mora dogoditi?
ima jedan citat, nažalost ne mogu ga se sada točno sjetiti, ali ide otprilike ovako:
"Tek kada obuješ moje cipele i uvidiš kako je, možeš suditi o meni i mojem životu!"
pa to ti velim, da te ne razumijem, jedino sto imam frendicu koja je izgubila dijete i volim ju i zelim da i takva ranjena bude i dalje moja frendica
imam osjecaj iz vecine tih prica da vi same sebe pod pritiskom okoline forsirate da se ta trauma potisne i mislim da je to lose. nakon takve tragedije kao sto je gubitak djeteta tvoj zivot vise nikad nece biti isti i dogodilo se nesto prestrasno ali ti nad time nemas kontrolu i nekako bi trebalo pomoci ljudima da si prestanu nabijati osjecaj krivnje zbog toga (bar ja to tako citam)
ti i mozda sebi osvjestila da se imas pravo osjecati upravo tako kao sto se osjecas i da imas pravo zalovati koliko god to tebi treba. dio cura se uz sav taj ocaj osjeca krivom jer se ne oporave u roku koje im drustvo i okolina iz nepoznatih razloga namecu. zato sam kao uljez na ovom dijelu foruma napisala takvu stvar
definitivno ne znam koji je osjecaj i isto tako ne znam sto da radim i sto da kazem nekome u takvoj situaciji. (a dize mi se kosa na glavi od fraza tipa "i drugi su ljudi izgubili djecu pa su se oporavili" i cijeli splet slicnih bisera
kao sto se roditelji trebaju nositi sa takvim traumamam i mi kojima je isto stalo ali nas nije toliko direktno pogodilo takodjer se pokusavamo snaci u takvim tragedijama i biti pametni i biti podrska i upravo kao ni roditelji ni mi ne znamo kako (ja sam svojoj frendici rekla da eto kao na svu srecu ima jos dovje djece a ne vidim po kojoj logici bi njoj sad trebalo biti lakse zbog gubitka. koja je to skala bodovanja boli da je sad nekom lakse a nekom teze kad se izgubi dijete... dan danas se uzasno sramim zbog toga i necu si oprostiti sto sam joj to rekla a tad nisam znala sto da joj kazem. a ni dan danas ne znam sto bih joj rekla da se nakon toga osjeca smisleniije i bolje i da bi je to sve skupa manje bolilo)
stafi, na zalost, isto sam izgubila dijete u 40. tjednu trudnoce. u sljedecoj trudnoci sam imala intenzivne kontrole svo vrijeme, na samom pocetku i od 34. tjedna svaki tjedan, ovo izmedu svaka dva do najvise tri tjedna. kad su mi se ta tri tjedna znala 'oduziti', otisla bih i sama u bolnicu na pregled/uzv/razgovor. sa 38 tjedana sam ostala u bolnici, beba je bila zrela za porod, cerviks je meksao i odlucili smo se za indukciju. sve je proslo savrseno. isto mi je dr. najavio mogucnost hospitalizacije u 36. tt, pogotovo kad je skuzio koliko se bojim i da sam mu ionako cesto izmedu redovnih kontrola na 'kontroli' ali smo se na kraju ipak dogovorili da ostanem jos koji dan doma jer je bebica bila ispod tri kile a ja zatvorena, tvrdog cerviksa, a nalazi svi savrseni svaki put i moji i bebini. sretno vam bilo
to ti tako okolina reagira, ali ovakvu traumu jednostavno je nemoguće potisnuti sve i da hoćeš...u biti se dešava da pred okolinom glumimo, a onda u toplini doma svoga plaćemo...imam osjecaj iz vecine tih prica da vi same sebe pod pritiskom okoline forsirate da se ta trauma potisne i mislim da je to lose.
nije osjećaj krivnje zbog okoline, nego zato što mi same mislimo da nismo napravile sve kako bi spasile svoje dijete jer eto nismo vjerovale nekom svom unutarnjem instinktu...ili pak smo znale da se nešto dešava, ali nismo bile dovoljno uporne kako bi i doktore uvjerile da nam treba pomoć...nakon takve tragedije kao sto je gubitak djeteta tvoj zivot vise nikad nece biti isti i dogodilo se nesto prestrasno ali ti nad time nemas kontrolu i nekako bi trebalo pomoci ljudima da si prestanu nabijati osjecaj krivnje zbog toga
ili ja recimo što osjećam krivnju jer nisam primila svoje dijete na ruke nakon što su mi došli reći da maleni nije preživio...pomazila sam ga dok je još bio na aparatima, ali poslije ništa...to si neću nikad oprostiti...
ne trebaš joj ništa reći, samo ju slušaj...to će biti sasvim dovoljno...da zna da se ima kome pojadati...a ni dan danas ne znam sto bih joj rekla da se nakon toga osjeca smisleniije i bolje i da bi je to sve skupa manje bolilo
ja sam svoju priču ispričala ovdje djevojkama na forumu...oko mene imam hrpu ljudi koji znaju što se desilo, ali ih ne smatram kompetentnima za takve razgovore...
tu priliku sam dala samo dvjema osobama jer sam znala upravo ovo što sam tebi rekla, neće me ispitivati niti izlanuti kojekakve gluposti...samo su me slušali...i hvala im na tome...
[QUOTE=Kejt;2010083]stafi, na zalost, isto sam izgubila dijete u 40. tjednu trudnoce. u sljedecoj trudnoci sam imala intenzivne kontrole svo vrijeme, na samom pocetku i od 34. tjedna svaki tjedan, ovo izmedu svaka dva do najvise tri tjedna. kad su mi se ta tri tjedna znala 'oduziti', otisla bih i sama u bolnicu na pregled/uzv/razgovor. sa 38 tjedana sam ostala u bolnici, beba je bila zrela za porod, cerviks je meksao i odlucili smo se za indukciju. sve je proslo savrseno. isto mi je dr. najavio mogucnost hospitalizacije u 36. tt, pogotovo kad je skuzio koliko se bojim i da sam mu ionako cesto izmedu redovnih kontrola na 'kontroli' ali smo se na kraju ipak dogovorili da ostanem jos koji dan doma jer je bebica bila ispod tri kile a ja zatvorena, tvrdog cerviksa, a nalazi svi savrseni svaki put i moji i bebini. sretno vam bilo
da i kod mene slicna situacija i daj mi jos molim te reci u vezi indukcije,strah me ko samog vraga,jer mi na prvom porodu pukao sfinkter i dodatne komplikacije radi toga i da ti ne pricam...i da, u prvoj trudnoci nije nista pronađeno na phd-u..hvala ti puno na odgovoru i pozz svim curama..
stray-cini mi se da si ti na krivoj temi,nemoj se ljutiti,mi smo savrseno prihvatile da smo obiljezene ,ali se i savrseno razumijemo na ovom forumu isto kao i ti na temi svoje problematike..
strayimam prijateljicu koja ima dijete s pp i imam dijete u razredu koje ima pp i puuunooo dijagnoza od malena,Ali ta malena evo ide u 3.r, funkcionira, smije se, razumije, razgovara, smije se sa svojim roditeljima...da, istina njena mama nosi veliki križ koji ja vidim svaki dan kao njena učiteljica i dio njenog života skoro pola dana i to me jako žalosti.
Ali moje je dijete umrlo u mojoj utrobi kad je taman trebalo doći na svijet i uživati sa svojim roditeljima i sekom koji bi joj pružili ljubav i voljeli je najviše na svijetu.Ja sam stotinu puta rekla da bih voljela da je moja Marija pored mene pa kakva god je. Jer ovako je ne mogu dodirnuti, ni poljubiti, ni maziti...veliko ništa. Mogu samo maštati da ćemo jednoga dana biti zajdeno negdje gore na nebu .
A da smo obilježene??-da, od strane ljudi koji to shvaćaju tako.Ja se ne smatram obilježenom, ja radim , smijem se, izlazim i funkcioniram.Moj život se dijeli na život prije i poslije Marije .Kako će ljudi na to gledati mene zaista nije briga.
prijateljici možeš pomoći time što ćeš je saslušati ako joj se priča o svom djetetu, strahu...ali ako ne znaš pto bi joj rekla radije nemoj govoriti ništa.
Pozz!
drage moje ja neznam kako je imati dijete sa pp i nebi voljela znati kao med sestra sam se svega nagledala koliko te majke pate a o dijeci netrebam ni da govorim moja kolegica je rodila bebicu koja je bila mrtva o oživili su ga da bi ona sad sa njim stalno po bolnici i po terapijama ,,,,kad sagledam svu situaciju kažem Bože moj hvala ti što nisi dopustio da se patimo ni ona a ni ja kako mi je bilo gledat kako majka donosi curicu od 14 godina i mora joj uzet urin za analizu a ona ima M i ona joj mora stavljti uloške kako je gledati da se sva ostala dijeca igraju a oni nemogu ,,,iskreno nebih voljela to doživit ,,,,ja znam da je cure ovo nam jako teško i jako bolno moju priču svi znate u mene je i koljevka bila namirena nakon 8 godina ,,,ali ja kažem opet Bog mi ju je uzeo iBog će nas opet spojiti zar nas nimalo ne tiješi da znate da će vas vaš Anđeo čekati na vratima raja onaj dan kad dođete gore i potrčat vam u zagrljaj a bit će još dijece pa mi smo mame blagoslovljene imamo svoje male O-),
ja sebe uopće ne smatram obilježenom iako sam doživjela hrpu tih samilosnih pogleda : a gle je, jadna! dobro i izgleda što je prošla...
ono što smo mm i ja doživjeli nemam potrebu s nikim dijeliti! to je naša intima, naša tuga i bol! ja osobno, ovo govorim samo u svoje ime, na odgovor koilko imam djece uvijek kažem jedno. i iako me zaboli u srcu kao da me netko nožem zareže jednostavno ne želim dijeliti ono što sam prošla s drugima!
svjesna sam i vrlo brzo sam ustvari postala svjesna toga što klarita kaže, nakon tragedije život se podijeli na ono što sam bila prije i ono što sam sad! ali do toga treba postepeno doći. kad majka izgubi svoje dijete bez obzira bilo to u 5.tt, 35. ili poslije poroda bol je nemjerljiva i neizreciva i samo onaj tko doživi može to shvatiti. samo onaj tko zna kako je paliti svijeće na grobu svoga djetetu, i kako je birati najljepši buketić cvijeća jer to je jedino što mu možeš dati. ne možeš ga ušuškati za laku noć, ne možeš ga ujutro poljubiti, ne možeš ga osjetiti... jedino što možeš osjetiti je ogromnu bol, i jedino što svaka majka ovdje želi je naučiti se kako živjeti s tom boli, da nam život barem koliko toliko postane normalan...
stafi bravo za bebolnica! samo hrabro draga uz tebe smo!
stafi i moja je beba umrla na porodu na termin. Iduću trudnoću sam uglavnom preležala prvu polovicu, drugu mirovala, redovne kontrole, hospitalizacija s 38 tjedana. No, bila sam sigurnija u bolnici jer su me držali pod "povećalom".
Na kraju smo čekali još šest dana nakon termina i kad su vidjeli da više psihički ne mogu izdržati čekanje, inducirali su. Jednom sam negdje napisala tu priču. Indukcija poroda meni nije bila ništa loše.
Od početka, a bila sam skroz zatvorena, dok nisam rodila prošlo je šest sati. Jedino bolno bilo je ručno otvaranje jer to nisam očekivala.
Drip, bušenje vodenjaka, elektrode na bebinu glavicu čim se moglo...i sva tehnologija. No to je sve omogućilo da čujem najdraži plač na svijetu. Ma kakvi bolovi, ništa to do mene nije dopiralo, samo sam mislila hoće li biti u redu.
I kad sam ga dobila u ruke, život je opet dobio smisao. Ne isti kao prije curice koja je umrla, ni ja ni mm nismo nikada postali isti oni od prije, ali ipak razlog za smijeh je opet stigao.
stafi, svako dobro ti želim.
stafi
I kad sam ga dobila u ruke, život je opet dobio smisao.... beti divno napisano... slazem se s tobom....
hvala vam cure,bojim se svega,ne toliko poroda,bojim se sveg ostalog,kazu doktori i svi oko mene da ne razmisljam sta je bilo,ali ja razmisljam i nemogu si pomoc,od kada sam ugledala + na testu sve mi se opet vratilo,a punih pet godina je proslo..malo sam ipak opustenija zadnje vrijeme,ali..ali izdrzat cemo jer moramo! pozz cure
stafi, ja sam prvu bebu izgubila u 41-om tjednu..
druga trudnoća je završena kada sam navršila 38 tjedana-carskim rezom...
prvu bebu smo izgubili zbog pupčane vrpce, tako da nismo htjeli riskirati ništa, no međutim i druga beba je rođena s pupčanom..hvala Bogu pa smo otišli na carski i sve je bilo u redu...
[QUOTE=stafi;2010293]i nas phd je bio uredanKejt prvotno napisa
stafi, na zalost, isto sam izgubila dijete u 40. tjednu trudnoce. u sljedecoj trudnoci sam imala intenzivne kontrole svo vrijeme, na samom pocetku i od 34. tjedna svaki tjedan, ovo izmedu svaka dva do najvise tri tjedna. kad su mi se ta tri tjedna znala 'oduziti', otisla bih i sama u bolnicu na pregled/uzv/razgovor. sa 38 tjedana sam ostala u bolnici, beba je bila zrela za porod, cerviks je meksao i odlucili smo se za indukciju. sve je proslo savrseno. isto mi je dr. najavio mogucnost hospitalizacije u 36. tt, pogotovo kad je skuzio koliko se bojim i da sam mu ionako cesto izmedu redovnih kontrola na 'kontroli' ali smo se na kraju ipak dogovorili da ostanem jos koji dan doma jer je bebica bila ispod tri kile a ja zatvorena, tvrdog cerviksa, a nalazi svi savrseni svaki put i moji i bebini. sretno vam bilo
da i kod mene slicna situacija i daj mi jos molim te reci u vezi indukcije,strah me ko samog vraga,jer mi na prvom porodu pukao sfinkter i dodatne komplikacije radi toga i da ti ne pricam...i da, u prvoj trudnoci nije nista pronađeno na phd-u..hvala ti puno na odgovoru i pozz svim curama..
kasnija obrada je dokazala trombofiliju, bila sam na fragminu
imala sam i neprepoznati cvor pupkovine koji se srecom nije ponovio, dr je pratio protoke na svakom pregledu pred kraj trudnoce
a indukcija ... vjerujem da ce te tvoj dr paziti; moj dr je ipak cekao da cerviks smeksa; noc uoci dogovorene indukcije mi je spontano otisao cep i dobila sam trudove koji su istina tokom noci stali ali sam se ipak probudila 3 cm otvorena, do tada sam tjednima bila na 2 cm ...
super sam reagirala na gel; nakon 4 sata gela (na 5 cm otvorenosti), prokinuo mi je vodenjak i dobila sam zestoke trudove; bili su jaki i produktivni, u roku 2 sata sam rodila predivnu djevojcicu. dr je bio ponosan sto je tako dobro pogodio tajming i sto sam stvarno dobro prosla u porodu, bez epi, cak i bez dripa ... a bebica s.a.v.r.s.e.n.a, smirena i mirisna, prekrasna plavusica
sretno, stafi i, ako se neces ljutit, zaista ti od srca savjetujem da se povjeris svom dr, olaksat ce ti, imat ce razumijevanja i ucinit se sve da ti porod bude sto smireniji i laksi
Šokirana sam riječima stray!!!!
Šta radiš ovdje kad ni ne želiš razumjeti..,. Jesi ista uopće pročitala!!! Jedino ovdje i možemo spomenuti svoju djecu zbog takvih ispada!!!! Nemoj mi i to uzeti jer ovdje ne želim da mi itko kaže da sam obilježena i da ne razumijes, osim majki koje su prošle tu kalvariju.
Troje djece su mi u grobu, a ja izražaja cijela nekoliko puta zbog ljecnickih grešaka i straha, pa mi netko kaže da smo preemotivne!!!!!
Sramota!!!!
Cure sretno, stafi drži se, bit će sve dobro!
evo drage moje dočekali smo i to!! Moja mala ljubav slavi danas 1. rođendan!!!
Ivane, nas dragi djecace, SRETAN TI VELIKI 1 RODENDAN!!!
Preslatkom dečkiću Ivanu šaljemo veeeeeeeliku pusu i čestitamo veliki 1. rodjendan!
Naravno čestitamo od srca i mami, tati i seki rodjendan malog ljepotana!
Posljednje uređivanje od bzara : 25.11.2011. at 12:00
Ivane sretan ti rodjendan
Draga Stafi, ja sam izgubila bebu u 37. tt (živa rođena ali umrla odmah nakon poroda zbog urođene greške koja je bila ustanovljena ultrazvukom). U novoj trudnoći, tri godine poslije, nisam se usudila uživati, opustila sam se malo tek kad je prošao taj 37. tjedan. Rodila sam u 41. tjednu, na drip, ali sve ok. Nisam bila u bolnici, dr je rekao da je trudnoća normalna, nema potrebe. Tu sam trudnoću cijelu mirovala, više iz predostrožnosti i straha nego prave potrebe, nisam ležala.pozdrav svim curama,evo da se samo kratko javimo..mi smo vam 27 tjedana u busici,kazu doktori sve ok,mene naravno svi moguci strahovi peru ali borimo se..za nove cure
Vjerujem da će i kod tebe dobro završiti!
Iven sretan rođendan!!!joj kako je samo proletjelo...
sretno, ivane
Ivane sretan ti ročkas
draga moja hvala ti probat ću što više ljudi reć da mole za mene .......mile moje sretno vam bilo ljubim vas sve<3
hvala drage moje!! u akciji smo i pripremama cijeli dan...
slijedeća dva dana imamo goste...uf bit će naporno...
stary cat pohvalno je sto si skontala da si povrijedila prijateljicu, i da ta izjava nije bila primjerena. Ipak mi je drago procitati da neki ljudi kasnije promisle sta su rekli...jer vjeruj mi nisi joj ti ni prva ni posljednja, svaki dan pogotovo na samom pocetku sve smo se mi suočavale sa izjavama koje nas povrijede, pa meni je u bolnici par medicinskih sestara govorilo, bolje bi bilo da preminu sta ces sa djetetom invalidom cijeli zivot,,,fuuuj
evo i ovdje da pozelim Ivanu puno zdravlja i sretan roćkas
petra anđeo bit ces u mojim molitvama
samo da cestitam na lijepoj vijesti i samo hrabro naprijed.lijepo je ovdje procitati ovako nesto.pozdrav...
pozdrav svim curama,evo da se samo kratko javimo..mi smo vam 27 tjedana u busici,kazu doktori sve ok,mene naravno svi moguci strahovi peru ali borimo se..za nove cure
evo sa danom zakasnjenja,sve najbolje malom ivanu,i neka bude veseli i dalje uveseljava svoju mamu...evo drage moje dočekali smo i to!! Moja mala ljubav slavi danas 1. rođendan!!!
cure moje drage kako ste mi ? nesto nam je tiho na pdf- u zadnjih dana...
evo priblizavaju se blagdani, a ja nekako neznam veselim li se ili ne, prosle godine nismo kitili bor, najrađe nebi ni ove ali sta cu kad muz hoce pa ipak bi bio red da ga okitimo
O da bas je tiho nigdje nikoga...
A praznici ni ja im se bas nesto posebno ne veselim jer mi je decembar i januar jako tuzan bio i sad me to sve nekako podsjeca i nije mi ni do kakvog slavlja...
http://www.youtube.com/watch?v=xbe-oIehMDM
mojem malom anđelu kojeg nema već dvije godine...
ova pjesmica mu je svirala na pogrebu...
draga, draga boxica, drzi se danas
Boxice
Boxice
Boxice draga drži se, uz tebe smo!
boxice mila....
Boxice
Pozz cure,nesto mi slabo pisete,mi konacno pokrecili stan i ispeglala danas djecju odjecu makar mi to odma vratilo neke ruzne misli,ali eto 29 tjedana smo u busi pa polako da se ipak pripremimo i tako..
Evo neka misao sa FB pa podjelim..drzite se vi majke,mi trudnice i buduce mame,pusa svima..
Za Božić želim nazvati gore na nebo da bih čula glasove koji mi ovdje dolje jako nedostaju....ne trebaju mi anđeli na jelki. ja imam jednog na nebu koji me čuva i koji gleda na mene....!!!
drage moje gdje ste sve,nakako mi je premirno u ovom nasem kutku,znam da se blize praznici i da smo sve tuze i u poslu i pripremama ali nadjite malo vremena za napisti koju
Posljednje uređivanje od adal : 02.12.2011. at 14:53
Evo mene cure opet, pozdrav svima!O da bas je tiho nigdje nikoga
A praznici ni ja im se bas nesto posebno ne veselim jer mi je decembar i januar jako tuzan bio i sad me to sve nekako podsjeca i nije mi ni do kakvog slavlja
Ja se kao i Adal isto ne veselim praznicima, jer podsjećaju na one koji nisu s nama... vjerujem da je Boxici i drugima također teško, ali se i nadam da će nam bol ipak malo popustiti, kad-tad...
Dobrodosla Reyna draga drago mi je da si opet tu sa nama i vjeruj mi da ces ovdje s nama lakse prezivjeti svako tuzno razdoblje,boli ce uvijek biti ali ce s vremenom poprimiti drugaciji oblik....
stafi samo hrabro draga, vec si presla kriticni period , jos koji tjedan i drzat ces svoju bebicu
adal kad sam vidjela da si pisala na odbrojavnje roditelja anđela bas sam se ponadala da si nam nesto fino javila i da si se pomakla sa trudilica ali neka polako bice ako Bog da...
Reyna
a ja nikako da odradim histeoskopiju i laparo, prvo sam imala bakteriju pa sam je izljecila i onda mi je doktor rekao da se javim kad sredim sve nalaze i kad dobijem mengu da me naruci, ja kupila vec sve za bolnicu, pripremila se psihički i sta je najvaznije sve nalaze povadila a on me otpilio
ali mi cemo se sada pred Božić opustiti pa sta god Bog dadne, mozda nas bas obraduje za Božić
Draga moja Latika bas si mi izmamila osmjeh ali ne ne nema jos niceg novog,a kad god ja nesta pisem ti se prva javis pa svaki put pomislim da si ti nas dezurni andjeo uvijek si nekako tu u pravo vrijeme
A zao mi je zbog toga sto ces morati cekati uh to cekanje je uvijek najteze i najgore,ali kako i sama kazes praznici su tu i idealno vrijeme za opustiti se i mozda se deci cudo,a ja ti to od sveg srca zelim jedno majeno cudo.....
Posljednje uređivanje od adal : 02.12.2011. at 16:02
u pravu si, baš i kad mi je bilo najgore ono čekanje prije, ti i cure ovdje su me tješile i to mi je puno značiloDobrodosla Reyna draga drago mi je da si opet tu sa nama i vjeruj mi da ces ovdje s nama lakse prezivjeti svako tuzno razdoblje,boli ce uvijek biti ali ce s vremenom poprimiti drugaciji oblik....
(samo ću se uskoro priključiti i nekim "sretnijim" temama na forumu da mi malo podignu raspoloženje)
bok,cure.evo i mene. naime kod mene je otkriven +! sad sam 6+2 , na zadnjem pregledu je bila gast.vrećica pa idem opet u pon da vidimo otkucaje. Mučnine ovaj put počele jako rano, koma sa. Ne radim, imala sam groznu prehladu ali sad je lakše. Držite mi fige, vibrajte, molite što god hoćete ovaj put jer je sve jako rizično.(nažalost).U Zg idem krajem tj vadit titar , a kod dr u Zg sam naručena 5.01.(negdje s12tj).
Nisam baš htjela odmah obajavljivati...nadam se da razumjete. K još ne zna, pokušat ćemo kriti od nje koliko možemo iako već pita zašto mama povraća. MM je jako sretan iako je rekao da je spreman na sve.
Klarita CESTITAM ovo je zaista jedna jako lijepa vijest bravo
a drzat cemo fige,vibrati i moliti puno da sve bude ok ovaj put,joj bas mi je drago.....
klarita evo da ti i ovdje cestitam, stvarno sam se obradovala kad sam vidjela da si trudna
Dat ce Bog samo treba vjerovati i svi cemo moliti da za 8 mjeseci budes nasretnija na svjetu i da izneses iz rodilista malu slatku bebicu!
Pravila pisanja postova
