Draga Patik,
hvala ti puno na tvojim riječima podrške i hvala ti na svjećici koju si zapalila za mog dječačića...zapaliti ću i ja jednu za tvog malenog Anđela, za tvojeg crnokosog Patricka i za sve ostale Anđele koji su sada zajedno i njihove majke kojima treba ublažiti bol i prazninu koju su oni ostavili za sobom kad su nas napustili i tako brzo počeli živjeti Vječni život.
Onog dana kad nas je naš Ivano zauvijek napustio, 10-ak puta sam se naljutila na Boga i isto toliko puta mu se ispričala...Nedavno sam pročitala jednu zanimljivu pričicu, u kojoj sam ja pronašla snage, pa ću je podijeliti s vama, drage moje mame...
"Hodaju Bog i čovjek stazom života koja je posuta pijeskom i za njima ostaju tragovi stopa. Na jednom dijelu te staze, jedne stope prestaju; Čovjek se okrene i reče: Vidiš, Bože, tu si me napustio... a Bog mu odgovori: Ne, čovječe, tu sam te nosio."
Eto, drage moje mame, nadam se da ćete i vi izvući neku pouku iz ove priče i snagu za novo sutra...jer ipak se sve događa s određenim razlogom...pa se i ja sada pitam, da li privilegija i čast biti majka Anđela?! Kako god, oni iz naših srca nikad neće otići i s određenom dozom boli mi ćemo se do kraja života nositi s tim, hrabro, jer tako jedino možemo...samo da nam svima dragi Bog podari drugu, zdravu dječicu koja će vratiti osmijeh na naše lice. A njih će sigurno njihova braća i sekice čuvati i gledati sa Neba...
Sad me još uvijek jako boli kad šetam gradom i vidim majke koje guraju kolica sa svojim bebicama...onda mislim kako sam i ja trebala ovo ljeto šetati sa svojim zlatom, ponosno ga pokazujući svijetu, a njega sada nema...ljeto koje je trebalo biti najsretnije u mom životu prekrila je ogromna tuga...