Evo i mene, drage moje...
Nisam se javljala nekoliko dana iako vas redovito čitam i mislim na vas... Više nego obično, izgubljena u posljednje vrijeme između zdravog razuma i svojih emocija, teško slažem riječi...misli jednostavno takvom brzinom prolaze kroz moju glavu da ih ni sama ne uspijevam "pohvatati"...
Prošli vikend smo mm i ja bili na jednom dječjem rođendanu (inače, sina moje drage prijateljice), skupilo se društvo, svi veseli...a u meni praznina...sjetila sam se kako smo posljedni put pričali da će društvo uskoro biti bogatije za jednog malog člana...a njega nema...
Dvije poznanice već u visokom stupnju trudnoće maze svoje trbuščiće i smješkaju se, a ja im zavidim...one će biti uskoro majke...grliti i ljubiti svoju dječicu...a naše su ostale prazne...
Šetam gradom i gledam majke koje guraju kolica...a onda skrenem pogled jer ne mogu vidjeti bebu...sve tako prokleto podsjeća na moje zlato, a on nije tu...
...i nažalost, nikako da se probudim iz ovog ružnog sna...i kad se nasmijem, kao da nemam pravo na to...i kad uđem u neku životnu kolotečinu (vratim se nekim starim nedovršenim razgovorima, događajima), kao da ni na to nemam pravo...još se moram povući u svoju samoću i preboljeti sve...pustiti mojem Anđelu da raširi krila...
Ljubim vas sve, drage moje...do čitanja!![]()
![]()