Draga luna, drago mi je da ti je bolje...i vjeruj mi, strah morati preci preko duge ili na onu stranu, iako nas tamo nesto lijepo ceka, mogu potpuno razumjeti...I samu me puno puta pred spavanja obuzmu tako losi osjecaji- sto ako umrem nocas? Dal cu ga vidjeti tamo? Kako ce moj voljeni bez mene? Ne zelim ga ostaviti samog i tuznog, vec je dovoljno propatio zbog Patricka...i tako, boreci se protiv sna, jedino me mogu utjesiti ruke mog muzica, nikakva molitva, glazba, nista...samo on...
Ja sam ovih dana dobro...obuzele su me neke druge aktivnosti, brige, posao, fax. Spremamo se lagano na put u Svetu zemlju, nadam se da ce nam barem jedan tako turbulentan program uspjeti skrenuti misli sa nase tuge i da prozivimo opet pa barem par dana onu nasu srecu od prije, one nase njeznosti...Nasalimo se puno puta da cemo tamo napraviti bebicuJa moram priznati se lakse suocavam sa tom recenicom, otkako pijem folnu...Osjecam da sam jedan korak blize ka novoj trudnoci, samo jos treba onaj jedan kljucni trenutak i tu je
Nece mozda biti ovaj mjesec, ne iduci, ali svejedno, moj duh je lagano spreman za to...
Uskoro ce, kao sto je luna pisala, bozicni blagdani! Sto preporucujete i kako se vi nosite sa tim danima? Mi smo kao i uvijek, svugdje pozvani i do sada smo samo jedan Bozic proveli doma i to imali punu kucu gostiju! Kako sada? Nekako se bojim provesti to vrijeme usamljena sa njim, a bojim se opet i ljudi i njihove djece, koja ce sretna skakutati oko bora i otvarati poklone...a moj Patrick to nece moci! Sto uciniti? Eto, ja opet trazim za savjet...Puno puta to cinim ovdje, volim cuti drukcija misljenja pa i ona malo kriticnija, koja znaju puno puta vratiti covjeka na pravi put...ali opet imam osjecaj da odlucim onako kako mislim da je nama najbolje...Pa drage moje, radujem se vasim postovima (samo "domacim" mamama Andjela, nadam se da novih nece biti) i saljem vam ogromnu pusu!
 |
|||
Patik_moj <3 prvotno napisa
, pišite kad stignete, tek toliko da znam da ste dobro i kako provodite dane...
, jer da bi bilo prerizicno ostati trudna u ovakvom stanju, a ako bih slucajno zatrudnila manji je rizik nastaviti sa terapijom, nego se skidati sa nje, dok za to nije vrijeme doslo...eto drage moje...tesko je jos znati da cemo morati cekati jos pola godine, ali dobro...nek bude kako ce biti...folnu cu piti i dalje, pa sto bude...Iako nije bas lako cuti da cu morati piti tablete ili cak ako ne pomognu ici u kliniku, po prvi put imam osjecaj da je to pravi put...i mozda je to i bio cilj moga puta u Svetu Zemlju, da se vratim, padnem u krizu i shvatim da nesto moram mijenjati...jer se puno toga teskoga dogodilo u posljednje vrijeme, jednostavno ne mogu dalje bez tudje pomoci....eto, too bi bilo sve od mene...saljem vam puno pusa i drzite mi fige da ozdravim! Jako se bojim svega! 
Šok, nevjerica, neopisiva bol...... U mojoj glavi tisuću pitanja, a nijednog odgovora... Bože, zašto baš meni??? Toliko smo se mučili da dobijemo plusić (uspjeli smo tek preko AIH) i kad sam pomislila da mojoj sreći nema kraja desilo se ovako nešto. U 22 tt stigla sam u bolnicu, otvorena 3 pp i s trudovima, no uvjerena da se sve to može nekako riješiti i na kraju dobro završiti, no crp je bio visok i ukazivao je na neku upalu, trudovi nisu prestajali, a ja sam se otvarala sve više i na kraju završila u rađaoni. 
