I u svojoj najvećoj boli, boli kakvu nikada prije nisam osjetila, boli koju ne želim da itko ikada osjeti, nosi me moja uzrečica koju sam jednom izgovorila u trenu velike frustracije i ljutnje - Ne može sudbina biti toliko prokleta koliko ja mogu biti uporna!
Loše sam.... jako sam loše, al to me drži ovdje. Ne izlazim još među ljude, opsjedam svakodnevno grob svojih anđelica, gušim u sebi bol da dječaci ne vide i ne trpe još veću bol gledajući mene jer i oni su izgubili sestre. I njih boli.
Tražim razloge, smisao... svijetlo koje će me vratiti među normalne, no još ne nalazim. Al znam da je prerano i da moram čekati da istekne sav pijesak iz tog pješčanog sata koji je napravljen samo za mene.
Srećom pa je veza između muža i mene vjerojatno sudbinski predodređena da možemo podnijeti toliko boli, zato je valjda i trpimo i zato ćemo sigurno opstati, odtrpjeti i krenuti dalje. Samo nek taj pijesak više iscuri....
Svima nam želim da nam naši anđeli podare snage da naučimo živjeti s time jer ako ste čitale "Anđeli u mojoj kosi" onda znate da vam vaši anđeli uljevaju snagu i šapuću vam riječi utjehe mada ih mi ne čujemo i ne napuštaju nas dok ne vide da smo spremne krenuti mirno dalje znajući da su oni na divnom i dobrom mjestu.