Nemoj biti tužna, pokušaj se opustiti i pustiti Bogu na volju
 |
|||
|
|
|||
Nemoj biti tužna, pokušaj se opustiti i pustiti Bogu na volju
Zao mi je da nije uspjelo ovaj mjeesec, ali ne znaci da nece naredni - sad u nove pobjede.
Nekak sam se nadala da je to to, da cu sad malo zivnut,izbacit ono sve iz glave,mislila sam da ce mi bit lakse ako cu imat to nesto cemu cu se opet veselit...
¸Ah... nemam vise niti rijeci kojima bi izrazila sta osjecam...sve vise neka praznina...nadam se da "On gore" zna zasto to sve..
Bog zna naše patnje i molitve kao i ono što je najbolje za nas. Probaj naći utjehu u molitvi, meni to puno pomaže i jako mi je puno pomoglo tijekom poroda dala mi je snagu koju sam mislila da nije moguće imati. Odi na duhovnu obnovu i otvori se prema novim spoznajama.
I evo prođe godina dana... Kao da je jučer bilo se sjećam toga dana. Popodne smo bili zajedno. Gledam ga, plačem, doktorica kaže da ga ništa ne boli. Ja sam slomljena, ne želim da se muči. Par sati poslije zvoni mobitel. Kad sam vidjela broj nisam se trebala niti javiti jer sam znala šta se dogodilo. Braco se pridružio seki. Imao je 20 dana. Najduljih 20 dana u mome životu. Ako sam preživjela 2 sprovoda u par dana preživjet ću sve bitke u životu. Nema dana da ne mislim na njih i razmišljam šta bi bilo kad bi bilo. Da je sve prošlo dobro sada ne bi bila trudna. Baš danas sam bila naručena na kontrolu. U 16tt sam i sve je ok. Sretna i tužna u isto vrijeme.
Strategija znam kako je teska prva godisnjica, strasno mi je zao. Filmovi koji se vrte u nasoj glavi i vracaju nas u najteze trenutke nasih zivota. Malkice je lakse jer imas mrvicu koju cuvas i zbog koje treba izdrzati i tako teske dane. Tvoji andelcici su uz tebe.
I nama se blizi godisnjica. Druga. Kako se godisnjica priblizava tako je meni sve teze. Puno razmisljam o mom andelu i znam da nije bilo njega nebi sad imala moju mrvicu u busi koja me neizmjerno veseli ali tesko je. I nakon dvije godine suzice su ovdje i uvijek ce bit ovdje za misica mog malog.
Tvoja sjena,kako si nam?Sada si sigurno mirnija kako se približava termin i silno iščekuješ dolazak svoje smotuljice malene
Joj puno sam mirnija, sad nekako ni ne sumnjam da ce sve biti u redu. Odbrojavamo jos nesto malo vise od mjesec dana ali ubrzo skidam savove pa bi to trebalo biti to tako da racunam jos nekih max 15ak danaSve sam vec pripremila za dolazak male princeze a dali sam ja psihicki spremna? Hm, valjda se na to nikad ne moze biti spreman. Jos mi je sve dosta nerealno i mislim da necu ni biti svjesna da stvarno imam bebu dok ju ne dovezem doma. Pre dugo vremena je sve to bilo nedostizno da si sad uopce ne mogu zamislit da je napokon ona tu. Ali mi jos uvijek strasno fali misic moj mali.....
Ma naravno da će biti sve u redu!Znam da je i tebi termin negdje kao i meni potkraj trećeg mj,a možda i kod mene bude ranije!Nerealno je i meni i isto psihički neznam kako sam tj.dosta kao cool al me sveg strah,i jedva čekam da rodim i da primim bebicu u naručje i da bu sve ok!Mišić tvoj će ti uvijek faliti,ali eto blagoslovljene smo i nagrađene za svu patnju koju smo pretrpile!Sada se samo još malo moramo strpiti da bi grlile i mazile svoje srećice
Dugo tu nitko nije pisao. Srećom. Ali eto ja moram pokvariti statistiku - izgubila sam moje zlato u 22. tjednu. Potpuno nepredviđeno i neočekivano na redovnom pregledu savršeno uredne trudnoće otkriven je prolaps vodenjaka. Hitan prijem u Petrovu, pokušaj serklaže, antibiotici, infuzije, ništa nije pomoglo i moj maleni se rodio i umro 21. 3.
Kao da ta spoznaja nije dovoljno teška, ovo je bila teško stečena IVF trudnća iz 16. pokušaja, plus ja ću za 2 mjeseca navršiti 40 godina pa su sve neke utjehe i nade u drugu trudnoću vrlo teško ostvarive....a i da se ostvari trdunoća tko mi može obečati da se ovakvo nešto opet neće dogoditi.
Za razloge moram čekati phd nalaz, pa prvi pregled i sve pretrage redom koje idu, ali trenutno me samo zanima kako ovo preživjeti? kako? kako? kako živjeti s tolikom boli?
Imam divnog muža koji me voli, ali i on je potpuno slomljen i jedva sebe drži, osim njega ništa mi drugo ne pruža utjehu, baš nam u životu i nije išlo kad se ova trudnoća dogodila - mislili smo evo svjetla na kraju tunela, a kad ono samo novi tunel
Ne znam što dalje, ako bilo tko može reći nešto pametno bit ću mu zahvalna do neba...
Jako mi je teško išta pametno napisati u ovom času, jer znam da je tvoja tuga pregolema. Na Rodu sam se i uključila zbog ove teme, i mogu ti reći da mi je puno pomoglo saznanje da nisam jedina u tuzi. Ali, svaki novi gubitak bebe bilo koga drugoga, me ponovo pogodi.
Kako te utješiti? Ne znam, nisam mogla ni sebe.
Meni je trebala pomoć stručne osobe, ne puno, samo toliko da se naučim nositi sa tugom. Možeš li posjetiti kojeg psihologa, misliš li da ti treba?
I nemoj se bojati svojih osjećaja, jer bit ćeš tužna, i bit ćeš ljuta, silno ljuta, na svih i na nebo, i sudbinu i na sebe, a možda i zavidna, jer...zašto oni mogu, a ja ne. Sve je to normalno. I brdo suza, tugu treba isplakati, jer živjeti se mora i dalje.
Drži se Trudy, nisi sama, piši, možda i to pomogne.
TrudyC zao mi je, jako
Ono sto ti mogu reci jest, daj si sada vremena da se oporavis fizicki. Budite skupa i budite slomljeni jer drugacije ne ide.
Obecanja nema niti ti ga itko moze dati, to je nesto sto roditelji andela jako dobro znaju ali ipak idu dalje.Idi korak po korak, doci ces do cilja.
Hvala Beti i Kris
Tražila sam uputnicu za psihlogicu kod koje sam već bila pije par godina, nadam se da ću uspjeti otići do nje drugi tjedan. Svakakvi savjeti pljušte sa svih strana, a ja samo želim znati kako preživjeti? Može li se uopće ovo preživjeti? Ili bi lakše bilo da sam otišla s njim...
Prezivjet ces, bez obzira sto mislis da neces.Sada prolazis kroz brdo i fizickih i psihickih promjena.Savjet ti moze dati samo onaj koji je to prezivio i tko razumije kroz sto prolazis a tu nas nazalost ima dosta.Oporavak ce doci, samo imaj strpljenja jer nece doci odmah.TrudyC prvotno napisa
Trudy, žao mi je i prežao da ti se to dogodilo. imam dvoje zdrave dječice i 3. anđeleka na nebu. umro je u 8. tt, iako smo to skužili tek u 12. tt, (bila sam prošli čet na kiretaži) a meni je preužasno, tako da znam koliko je tek teško tebi
... drž se. idi dan po dan, nalazi snagu mic po mic. glavno da je TM uz tebe i da ste si međusobna podrška. moja susjedica je u 34. tt izgubila svoju 1. bebu. odvojila joj se posteljica od maternice. nju su jedva oživjeli. ali sad ima troje zdrave dječice. oke, ima manje godina od nas (ja imam 41 i isto sam bila zabrinuta zbog ove 3. trudnoće i godina koje imam), ali znam žene koje 1. dijete imaju i s 45 i sve je oke. oke, znam i kužim sve razloge i dobne i državne (stanje u državi) i za i protiv bebe u kasnijoj životnoj dobi, ali mislim da vama nije kasno za još jedan pokušaj, kad se oporavite i psihički i fizički.
držte se!!!
Hvala svima. Nemam sad snage baš za ništa, ali pišite, čitam vas....
Draga Trudy, jako jako mi je žao zbog vašeg gubitka.
Iako je teško sada o tome razmišljati, ne odbacuj zbog godina drugu šansu za trudnoćom. Nije kasno zatrudniti i nakon 40-te, pa evo i ja sam dobila drugu bebicu postupkom u 41-oj. Znam da je sada bol ogromna i gotovo je nemoguće kalkulirati bilo što na ovaj način, a i na kraju uvijek ostane onaj vrisak "zašto"?? s uvijek nedorečenim odgovorima.... Veliki zagrljaj vam šaljem.
O Trudy draga, treći put otvaram temu - strah me išta i napisati pred ovolikom nepravdom i bolju
Ja ti nemam ništa pametno za reći, ali nadam se da ćete ti i muž uspjeti skupiti komadiće sebe i svog života i da će se svjetlo na kraju tunela ukazati što prije
Čekam da se probudim iz ove noćne more, a onda shvatim da to nije mora već moj život...kao da gledam iza stakla to dvoje uništenih ljudi i ne shvačam još da smo to mi
E to je meni bilo najgore, ta nevjerica da se to dogada nama, srdzba zbog nemoci da se ista promjeni, potpuna apsolutna nemoc.Od trenutka dijagnoze pa do trenutka kada sam ga vidjela. Ali prode, Trudy, prihvatis i tada ides prema boljem.
Samo sam ti došla poslati zagrljaj...
Ni ja nemam pametnih riječi,niti utješnih...nema te utjehe.
Moje trudnoče su bile male kad sam ih izgubila pa sam se pitala kako izdržati...nemrem si ni zamisliti kako je tebi.Grozno...kad bi barem postojao čarobni štapić pa da se sve loše izbriše sa ovoga svijeta.
Draga Trudy, strašno mi je žao zbog vašeg gubitka i kao što cure kažu nemoguće je naći riječi utjehe. ; to ni jedan roditelj ne bi smio doživjeti! Ali, to je život! Ponekad s nama tresne o zemlju. Isplačite se, vičite iz sveg glasa, dajte si vremena..... Ja vjerujem u vas! Pa izdržali ste 16 postupaka!
Ja sam u 40. iz 1. ivf-a ostala trudna, a u 41. sam izgubila bebu u 34.tj. I naš se svijet tada srušio. Neću te lagati, plakala sam po cijele dane, svaki dan (čim ne bi bilo kraj mene nekog od mojih) u busu, na cesti, na poslu punih 9 mjeseci, a onda s vremenom rijeđe. Između plakanja, ako je nešto bilo smješno smijala sam se. Trudila sam se da se što brže oporavim, a znaš zašto? Jer sam pošto poto htjela bebu, a za to mi je trebalo zdravo tijelo i bistra glava. Međutim, zaplačem i sada nakon dvije godine i vjerovatno ću tako do kraja života.
Bolje da ti ne pričam kakva sam sve nova razočaranja doživjela u ove dvije godine i onda sam jedan dan ostala trudna. Spontano. U 43.!?
Teško mi je pisati o ovoj trudnoći jer ne znam što me čeka. Vječiti sam optimist pa se nekako nadam da sad imam "vezu" na nebu - mog anđela - koji se moli za nas i svog bracu ili seku.
Tako će i vaš anđelić moliti za vas. Zapalila sam mu svijeću, a vama šaljem veliki zagrljaj
Hvala vam svima, znači mi to više nego što mislite, više nego što mogu izraziti...ja trenutno osim muža ne mogu zamisliti nikog oko sebe. Ne mogu s nikim pričati, nikoga vidjeti....najviše me strah javnog živčanog sloma. Kad sam prije 4 godine izgubla bebu u 8. tjednu, slomila sam se jedno dva mjeseca poslije u wc-u jednog restorana, vrištala sam i ridala sve dok muž nije došao po mene
Trebala mi je godina dana da se od toga oporavim, a od ovog se neću oporaviti nikada...
Nina tako mi je drago zbog tebe, stvarno jest. Ja trenutno ne mogu zamisliti novu trudnoću, a kamoli novi postupak. Sve što želim je da što prije dobijem phd nalaz i da što prije odem negdje ne konzultacije i započnem s pretragama, ma kako uzaludnima, samo da saznam što se dogodilo. A do toga je još preužasnih mjesec dana...
Draga Trudy nemam ti sto pamtno za reci, samo te grlim
Zivot stvarno nije fer, to nitko nikada ne bi trebao dozivjeti
Svaki put kad vidim nekog novog na ovom pdf-u srce mi se slama i placem zajedno s vama
Nadam se da ces naci nacina nositi se s tolikom tugom
Grlim te
Draga Trudy, ni ja ti nemam što pametno za reći osim jako te zagrliti
Vjerujem da ćeš se oporaviti i smoći snage za ići dalje, a dotada drži se, i prihvati sve što ti može pomoći, od obitelji i stručnjaka do forumašica koje su imale slična iskustva.
Grlim te
Draga Trudy, i mi smo izgubili bebicu u 21 tt, sta reci nego pustiti da sve to prodje. Znam da nije lako, iako smo se mi pripremali na to da necu izgurati T do kraja jer sam imala trudove mjesec i po dana. Ali boljelo je, sada nakon 5 mj. Nekako ne razmisljam previse o tome, pustila sam to iza sebe, to je zivot, netko ili nesto dodje u nas zivot a nesto ili netko nas napusti... Iako smo mladi i iako znamo da cemo doci do cilja nikad ali nikad nasu prvu T necemo zaboraviti.. Iz nje sam izvukla i puno pozitivnih stvari. Eto to je nase suocavanje,ali nismo svi isti i jaki da to prebrodimo. Svakako preporucam psihologa. E da, i ne nadaj se previse da ces nesto pametno saznati nakon phd, nama je pisalo samo da je bila infekcija, a koja? Nekad sam si razbijala glavu zbog toga ali vise ne, to je tako moralo biti, s tim moramo nauciti zivjeti i nikad ne odustajati od svojih zelja. Saljem ti veliki zagrljaj i da se sto prije oporavite i krenete dalje. Pusa
Ne očekujem crno-bijele odgovore, ali taj nalaz će mi biti polazište za dalje. Planiram konzultacije kod bar 2 stručnjaka, a to ne mogu bez tog komada papira. Znam da će biti samo slova na tom papiru, ali meni će značiti okretanje nove stranice.
Trudy, to je potpuno prirodno da sada ne možeš ni zamislitit novu trudnoću. Trebate vremena da se oprostite od svoje bebice. Ako ti paše samo društvo tvoga muža ne ustručavaj se to svima dati do znanja. Ja sam imala potrebu pričati o svom gubitku pa sam potražila pomoć psihologa. Nekome je lakše da o tome ne priča. Uglavnom, napravi onako kako misliš da je najbolje za tebe. Ja sam sa svojim mužem pokušavala o tome pričati, ali on nije takav tip. Išao mi je često na živce jer sam mislila da nije slomljen koliko i ja. A onda sam ga uhvatila kako plače (mislio je da spavam) i tada sam shvatila da jedan od nas mora biti jak ili bar glumiti da je jači. Od tada sam se trudila pred njim biti veselija. Netko je dobro rekao, dvije ranjene duše ne mogu tješiti jedna drugu.
Svojim primjerom sam ti samo htjela dati nadu da godine nisu uvijek najveća prepreka. Možda je nama suđeno da budemo mame u 40-ima! Vidjet ćeš biti će još sunca u vašim životima
Ovo sa suncem mi je neki dan poslala prijateljica u poruci - tipa bit će još lijepih trenutaka u tvom životu itd.
A ja se pitam kako je to moguće nakon ovog, kakav bi to događaj trebao biti da ga smatram sretnim, lijepim i pozitivnim?
Zbilja to uopće ne vidim u svojoj budućnosti
Trudy, ja često čitam i rijetko pišem, kada stignem, a kad otvorim ovu temu nadam se da neću vidjeti nikoga novog, ali nažalost, svako toliko, novi, pretužni post.
Davno sam spadala ovdje, kad sam u 10 tt teško ostvarene trudnoće završila na kiretaži. A to je bio tek početak, nakon toga su se redale užasne stvari i tvoja rečenica me ganula do suza. I ja sam mislila da ću se probuditi iz tog košmara, ali bilo je stvarno da stvarnije ne može biti i jedino mi je preostalo da se uhvatim u koštac sa svime, ta borba mi je držala glavu iznad površine, inače bih poludila. Na kraju sam, against all odds, ostala trudna IVF-om i rodila. Ne moram ti niti reći koliko sam strepila cijelu trudnoću, mislila sam da se tako nešto lijepo ne može dogoditi nama, nakon sve muke. Razumijem posve tvoju tugu, bijes i nemoć, misliš da ste ispucali sve loše karte i da je došlo vaših pet minuta, a onda se sudbina ovako okrutno poigra... Shvaćam da si na pragu četrdesete, ne znam da li si postupke obavljala privatno ili u bolnici, razumijem da te i prijašnji gubitak i 16 postupaka iscijedilo i emotivno i fizički i financijski, sve mi je to jasno, svi ti "detalji" čine cjelokupnu sliku koju treba sagledati, lako nam je reći ne odustaj, biti će, lupiš po tastaturi i par riječi utjehe ode potpunom strancu...A ti si u krhotinama koje treba skupiti i krenuti dalje, ma gdje to dalje vodilo. Taj će se put iskristalizirati s vremenom, samo digno glavu i hodaj, imaš s kime. Tuguj koliko ti god treba, plači, zatvori se doma i pokrije preko glave ako treba, sve je to normalno i sve će to jednom biti jučer, ma kako ti se sada to nemoguće čini.
Kažeš da se pitaš jesi li trebala otići skupa sa svojim sinčićem? Nisi, jer te ljudi koji te vole trebaju i žele u svom životu, a i ti imaš nedovršenog posla ovdje, vjeruj mi. Naučiti ćeš se živjeti s tom boli, malo će jenjati, ali nikada više nećeš biti ista. Biti ćeš snažnija, hrabrija i krenuti ćeš dalje, samo polako.
I ja sam okrenula nebo i zemlju s pretragam i nalazima i ništa mi nisu uspjeli sa sigurnošću dijagnosticirati. Ali ja sam se osjećala bolje i zadovoljnije jer sam poduzela sve u svojoj moći.
Ovako laički, prolaps u pravilu izazove bakterijska infekcija, krene akutni korioamnitis, pucaju ovoji i vodenjak prolabira, a ponekad je samo u pitanju insuficijencija cerviksa. Za sve ima lijeka, vjeruj mi.
Veliki, najveći zagrljaj šaljem, a tvom anđeliću ću upaliti svijeću u našem svetištu, da mu obasja put
Trudy, ja često čitam i rijetko pišem, kada stignem, a kad otvorim ovu temu nadam se da neću vidjeti nikoga novog, ali nažalost, svako toliko, novi, pretužni post.
Davno sam spadala ovdje, kad sam u 10 tt teško ostvarene trudnoće završila na kiretaži. A to je bio tek početak, nakon toga su se redale užasne stvari i tvoja rečenica me ganula do suza. I ja sam mislila da ću se probuditi iz tog košmara, ali bilo je stvarno da stvarnije ne može biti i jedino mi je preostalo da se uhvatim u koštac sa svime, ta borba mi je držala glavu iznad površine, inače bih poludila. Na kraju sam, against all odds, ostala trudna IVF-om i rodila. Ne moram ti niti reći koliko sam strepila cijelu trudnoću, mislila sam da se tako nešto lijepo ne može dogoditi nama, nakon sve muke. Razumijem posve tvoju tugu, bijes i nemoć, misliš da ste ispucali sve loše karte i da je došlo vaših pet minuta, a onda se sudbina ovako okrutno poigra... Shvaćam da si na pragu četrdesete, ne znam da li si postupke obavljala privatno ili u bolnici, razumijem da te i prijašnji gubitak i 16 postupaka iscijedilo i emotivno i fizički i financijski, sve mi je to jasno, svi ti "detalji" čine cjelokupnu sliku koju treba sagledati, lako nam je reći ne odustaj, biti će, lupiš po tastaturi i par riječi utjehe ode potpunom strancu...A ti si u krhotinama koje treba skupiti i krenuti dalje, ma gdje to dalje vodilo. Taj će se put iskristalizirati s vremenom, samo digno glavu i hodaj, imaš s kime. Tuguj koliko ti god treba, plači, zatvori se doma i pokrije preko glave ako treba, sve je to normalno i sve će to jednom biti jučer, ma kako ti se sada to nemoguće čini.
Kažeš da se pitaš jesi li trebala otići skupa sa svojim sinčićem? Nisi, jer te ljudi koji te vole trebaju i žele u svom životu, a i ti imaš nedovršenog posla ovdje, vjeruj mi. Naučiti ćeš se živjeti s tom boli, malo će jenjati, ali nikada više nećeš biti ista. Biti ćeš snažnija, hrabrija i krenuti ćeš dalje, samo polako.
I ja sam okrenula nebo i zemlju s pretragam i nalazima i ništa mi nisu uspjeli sa sigurnošću dijagnosticirati. Ali ja sam se osjećala bolje i zadovoljnije jer sam poduzela sve u svojoj moći.
Ovako laički, prolaps u pravilu izazove bakterijska infekcija, krene akutni korioamnitis, pucaju ovoji i vodenjak prolabira, a ponekad je samo u pitanju insuficijencija cerviksa. Za sve ima lijeka, vjeruj mi.
Veliki, najveći zagrljaj šaljem, a tvom anđeliću ću upaliti svijeću u našem svetištu, da mu obasja put
Hvala ti do neba na ovim riječima. Nekako od svega napisanog ovo mi ima najviše smisla. I drugi postovi pomažu daleko od toga, ali ovo mi je trebalo danas...
Dobila sam termin kod psihologice u srijedu - dalekih 5 dana kao 5 godina, ali izdržat ću nekako.
I mi smo danas upalili svijeću jer je tjedan dana kako je otišao.
Znam za ovo oko infekcija i insuficiencije - sve sam prekopala na internetu i ima stvarno svakakvih slučajeva: od toga da su uspjeli spasiti ženi trudnoću sa istim slučajem kao mojim do onog gdje trudnoća nije spašena ni ranom serklažom. Svejedno želim konzultacije i da mi netko u lice kaže to je to ili to nije to i kako dalje.
Jedina utjeha mi je ja da ću ga vidjeti kad umrem. Da će me dočekati na samom kraju. Nekako to znam
Jani - jako mi je žao radi vašeg gubitka, voljela bih ti nešto pametno reći, ali ne mogu ni sebe sakupiti s poda. Oprosti
Drage moje, čitam vas već skoro dva mjeseca.. pročitala sve na temu roditelji anđela.. pa ja nisam imala pojma da toliko tužnih priča ima..nažalost u svakoj vašoj priči pronašla sam i sebe.. nema smisla otvarati novu temu, sve su već otvorene.. eto zato sam odlučila svoj prvi post ostaviti ovdje.. otkud krenuti?! moja prva trudnoća, moja prva beba koje više nema.. ostala sam trudna od prve.. mada su mi govorili da to tako ne ide, ali eto nama se tako dogodilo.. sreći nije bilo kraja.. sve je bilo u najboljem redu, malo bolovi u trbuhu, al to je normalno.. došao i 21 tt, idemo na 3D.. nismo još znali spol. nije se vidjelo, ali mi smo imali spremna dva imena.. muško i žensko.. doktorica me krenula gledati, odjednom zaleđen pogled.. nešto nije u redu.. šok, suze, šta se događa?! dolazi druga doktorica gledaju me dva sata.. vade knjige, proučavaju.. plačem cijelo vrijeme.. šalju me kući, nalaze će poslati navečer ili sutra rano ujutro.. 22 h stižu nalazi, beba bolesna, ne može preživjeti,.. savjetuju prekid trudnoće.. nemam izbora.. plačem cijelu noć, oka nisam sklopila.. ujutro kod svoje gin, šalje me u bolnicu, sljedeći dan odmah kreću s induciranim pobačajem.. gelovi, pa neke injekcije prostina, proljev, povraćanje, trudovi.. 6 dana pakla.. cure koje su ovo prošle znaju o čemu pričam.. a našla sam sličnih priča.. poslije pobačaja ili bolje reći poroda.. još i kiretaža.. ušla sam i u 22 tt.. beba se micala do zadnje večeri i to me ubijalo.. ne znam jel to bilo u mojoj glavi ili se doista micala.. jer sam bila totalno izmrcvarena.. bez hrane, poslije mi više ni vode nisu davali.. a mene je stalno tjeralo na povraćanje i proljev.. poslije toga dva tjedna se nisam mogla dići iz kreveta, a tek nakon mjesec dana sam normalno hodala.. ali sad, nakon dva mjeseca, sva ta fizička bol je daleko.. ali ova psihička ubija.. mjesec dana sam plakala svaku večer, nisam mogla zaspati bez normabela.. a više mi ni on nije pomagao.. sad sam fizički dobro.. a psihički, kao da ne živim svoj život, kao da sam u nekom filmu.. dva dana ne plačem, i kao držim se.. a onda samo puknem.. i ne mogu si pomoći.. svi mi pričaju moraš biti dobro.. znam da moram al kako kad nisam.. ne izlazim iz kuće, ne idem ni u trgovinu.. užasava me povratak na posao.. najgore kad mi kažu, bit će još djece.. a šta ako neće?! a šta ako se ponovi?! cure moje, vi me jedine razumijete..
Jani, zao mi je
Sto je bilo s bebom ako smijem pitati?
Ja sam se jako bojala tih reakcija kada sam vani, imala sam filing da ako vidim trudnicu da cu poluditi.To se nije dogodilo, pukla sam nakon popijenog antibiotika i povracanja u kadu sto mi je bila svakodnevnica u trudoci, to me vratilo.Tablete pomazu mozda na pocetku da zaspis ali nemogu pomoci dugorocno.Evo ja sam sve prozivjela bez ijedne popijene tablete za smirenje ili drugih sredstava(alkohol) i danas mi je drago zbog toga, suocila sam se i prezivjela.Jel imas podrsku?Muza, obitelj?Jesi razmisljala o psihologu?Ovo meni zvuci kao unaprijed odreden strah, unaprijed strahujes od necega sto se moze ali i ne mora dogoditi.
Drz se i pisi, ima nas tu nazalost dosta koje razumiju.
Draga KrisZg, možda se bojim unaprijed.. zapravo cijeli život se bojim gubitka.. zbog nekih stvari iz prošlosti.. hvala Bogu imam krasnog muža, imam predivne roditelje.. ali u zadnje vrijeme nastojim svoje osjećaje sakriti od njih jer vidim da je i njima onda teško.. nekako imam osjećaj da je njima lakše ako misle da sam ja dobro.. naručila sam se kod psihologa, idem uskoro, možda će mi biti lakše ako bez biranja riječi to ispričam nepoznatoj osobi.. možda i neće.. više ni sama ne znam.. više nisam ni sigurna jesam li to ja ili netko drugi.. a bolest.. rijetka.. nikad čula za to.. najranije se otkriva u drugom tromjesečju.. nekad i kasnije.. jedna iz porodice osteohondrodisplazije.. najvjerojatnije se dogodila spajanjem naših kromosoma.. jer mi nismo bolesni, a i mala je vjerojatnost da netko od nas dvoje nosi taj gen.. u obitelji nije bilo te bolesti.. idemo za mjesec dana genetičaru, na savjetovanje i radit će nam kariograme.. pa će uspoređivati.. il šta već.. ugl.. rekla mi je jedna privatna ginekologica da šanse da se ponovi postoje.. a može se otkriti najranije u 17 tt.. čak i kasnije. jer je prikrivena.. naša beba je imala tip bolesti nespojiv sa životom.. umrla bi ako ne prije, onda na porodu.. tako su napisali.. vidim da si i ti izgubila anđelka u 18tt, žao mi je.. žao mi je zbog svih žena koje su to morale proći.. mislim da te tako nešto promijeni za cijeli život.. više nikad nisi ista osoba.. jesam li u pravu.. i da, meni je teško kad vidim trudnicu.. kao da su svi oko mene trudni.. a trenutno oko sebe u bliskim krugovima imam puno trudnica.. čak i jednu dragu prijateljicu čiji je termin u razmaku od tjedan dana.. želim joj svu sreću, ali ne znam kako ću to izdržati.. postat ću strina, tetka, kuma.. samo ne mama..
TrudyC, žao mi je zbog vašeg gubitka.. i mi smo izgubili bebu u 22tt prije dva mjeseca.. samo meni je trebalo puno duže da nešto napišem ovdje.. samo sam čitala i plakala..
Franny hvala ti.. možda jednom, nikad se ne zna, ako testiranje prođe dobro.. iako nakon svega što sam pročitala o toj bolesti, bojim se..
Draga TrudyC žao mi je zbog vašeg gubitka.. i mi smo izgubili bebicu u 22tt.. i nama je to trebala biti prva beba.. samo meni je trebalo dva mjeseca da se napokon usudim ovdje nešto napisati.. drži se draga.
već par dana otvaram temu, ali ne znam što bih napisala. Trudy, beskrajno mi je žao. držite se kako god znate... i radi što god ti je potrebno da si bar malo olakšaš.
Jani, sve vrijedi i za tebe...
Franny hvala ti, od srca..
TrudyC, ne moraš mi se ispričavati.. ne znam ni ja što bi tebi rekla, osim da mi je beskrajno žao.. meni se ponekad čini da sam bolje, da sam se pomirila, prihvatila što se dogodilo.. a onda se opet slomim.. nekako mi se čini da su svi nastavili dalje, da su zaboravili, samo ja stojim još uvijek na istom mjestu.. ljuta sam na cijeli svijet.. što god mi netko kaže, upotrijebim protiv njega.. što da ti kažem, osim da su to valjda križevi koje moramo nositi.. kaže da Bog nikad ne daje križ koji čovjek ne može nositi.. a zašto smo ga baš mi dobile.. ne znam
frka, hvala i tebi.. u pravu si, moramo se same čupati da ne potonemo.. kako god znamo.. kako god bilo teško.. nažalost, uvijek od lošega postoji gore
šaljem veliku podršku svim dragim ženama
Upravo tako sam se i ja osjecala prije eto mjesec dana...blizio se dan termina a nitko oko mene nista, niti slova o nasem malom, niti da pitaju kako smo...tada sam shvatila: Nisu to njihove bitke da ih vode, nije bilo nihovo dijete, nisu oni 18h trudova iscekivali kraj...jednostavno nije njihov kriz, nego nas.Sve je bilo lakse od tog trenutka.Franny hvala ti, od srca..
TrudyC, ne moraš mi se ispričavati.. ne znam ni ja što bi tebi rekla, osim da mi je beskrajno žao.. meni se ponekad čini da sam bolje, da sam se pomirila, prihvatila što se dogodilo.. a onda se opet slomim.. nekako mi se čini da su svi nastavili dalje, da su zaboravili, samo ja stojim još uvijek na istom mjestu.. ljuta sam na cijeli svijet.. što god mi netko kaže, upotrijebim protiv njega.. što da ti kažem, osim da su to valjda križevi koje moramo nositi.. kaže da Bog nikad ne daje križ koji čovjek ne može nositi.. a zašto smo ga baš mi dobile.. ne znam
frka, hvala i tebi.. u pravu si, moramo se same čupati da ne potonemo.. kako god znamo.. kako god bilo teško.. nažalost, uvijek od lošega postoji gore
šaljem veliku podršku svim dragim ženama
Istina.. nisu oni to prošli.. ne mogu ni zamisliti kako je strašno.. meni su šest dana u bolnici izazivali trudove.. zadnja dva dana užas.. još ne vjerujem da sam uspjela preživjeti.. zadnje noći sam mislila da ću umrijeti.. trudovi su trajali 16 sati, svake 3 min.. između trudova pojavljivao mi se osmijeh na usnama.. ne znam zašto?! možda se moj anđeo pozdravljao samnom?! više ni doktori nisu znali što će samnom? obično inducirani pobačaj traje do 7 dana, tako su mi rekli, ja sam došla do šestog dana. ne znam što bi se dogodilo da nije bilo tako..
Iskreno, ja nekako jedva čekam taj termin poroda, iako mislim da će mi tada biti najteže.. ali nekako mislim da ću tada udariti glavom u zid, shvatit da se nije dogodilo ništa i možda napokon moći dignuti glavu i krenuti dalje..
Isuse, Jani, tako mi je zao...izleda da sam ja s 18h trudova dobro i prosla.Nalazim poveznice u opisima osjecaja.Automatizam u govoru kada se opisuje, to je valjda neki obrambeni mehanizam.Ja kada sam znala da vise nista ne mogu uciniti, iskljucila sam se potpuno.Vodenjak mi je puknuo dok sam bila ispred bolnice s curama s odjela za cuvanje, nisam se nimalo zurila.
U tom trenutku prezirala sam samu sebe zbog nedostatka emocija ali ipak mislim da me to spasilo i da sam zivu glavu izvukla upravo zbog toga.
Cak sam i pisala tu na forumu za vrijeme svega.
Nicija podrska osim od mm mi nije bas znacila ista jer nitko to nije mogao proci umjesto mene.
Ti trazis konacno, konacni slom, to znaci da si jos tu i da si jos jaka.Ja sam cak pred navalom osjecaja kako se blizio termin znala i prokrvariti malo.Mislila sam da necu prezivjeti mjesec ali eto, dal zbog nove T koja se dogodila upravo oko termina, samo sam jedan dan par dana nakon odvukla mm u trgovinu djecjom opremom i tek kada sam dosla kuci sam shvatila da nisam suzu pustila.Prvi poriv mi je bio da samu sebe prekorim jer kako sam mogla zaboraviti ali jednostavno nisam mogla.
Prosli su dani da mi negova slika nije bila zadnja misao.Odjednom sam bila dobro.Sto ne znaci da sam zaboravila, imam nocne more ali ne u snu,ne svaki dan kao prije... znaci prije sna...onaj dio kada ti je sve stvarno...sinoc mi slika doktorice u glavi kada me pregledavala i njezin komentar da ne zna jel zakacila vodenjak ili higrom, nakon toga flesh uzv-a kada je sve bilo gotovo i nije bilo nicega u meni, bila sam prazna.
Slike koje ne mozes kontrolirati, tada samo kazem mm da mi prica nesto lijepo kako bi mi izbio slike iz glave...i unatoc svemu tome, dobro sam.
mislim da vam je vaš anđelek na nebu dao najljepši poklon: ne da ga ikad zaboravite, ali da vam malo ublaži tugu i bol dolaskom nove bebice
KirsZg, nažalost uvijek od lošeg postoji još gore. pročitala sam puno tužnih priča na ovom forumu, žene su zbilja svašta prošle. sve smo mi velike gubitnice. mislim da si jedino same možemo najviše pomoći. ja sam se danas natjerala da odem u grad, u trgovinu, banku.. i tako. mala je sredina, svi znaju sve, osjetila sam poglede na sebi. srela sam neke poznanike. sva sreća da me nitko nije pitao kako sam. to mi je bilo nekako najbitnije. ponosna sam na sebe što sam izašla, jer znam da ću se uskoro morati vratiti na posao, a moram od nekud krenuti. prekrasan je dan, a ja se osjećam tako tupo! kao da sam prespavala cijelu zimu, kao da sam sve sanjala. al ova konstantna bol u trbuhu podsjeća me da ipak nije bio san. sve se dogodilo. nažalost..
Trudy, dan po dan, svaki dan je velika pobjeda.
Pomaže skrenuti fokus s vlastite boli na tuđu, pokušati pomoći nekome koliko možeš - ako možeš... životinji, čovjeku, biljci... Život je dragocjeni dar, a patnja tj. suosjećanje nas može oplemeniti i zbližiti sa svijetom oko nas... Neka tvoja svjesna odluka bude ne samo preživjeti, nego živjeti. Dalje i punije i dublje no prije.
Hrabrosti! ... Grlim.
O ovom sam i sama razmišljala, ali onda mi je prošlo kroz glavu što ako pokušamo usvojiti dijete pa se tom djetetu nešto dogodi, uzmemo psa iz azila pa on ugine drugi dan, kupimo bijku ona uvene preko noći
Trenutno se osječam tako otrovno kao da sam polivena sumpornom kiselinom i mislim si bolje mi je pokrit se preko glave, ne radit ništa, ne pokušavat ništa jer sve što ja dotaknem pretvorit će se u prah i pepeo
TrudyC draga.. kako da te utješim?O ovom sam i sama razmišljala, ali onda mi je prošlo kroz glavu što ako pokušamo usvojiti dijete pa se tom djetetu nešto dogodi, uzmemo psa iz azila pa on ugine drugi dan, kupimo bijku ona uvene preko noći
Trenutno se osječam tako otrovno kao da sam polivena sumpornom kiselinom i mislim si bolje mi je pokrit se preko glave, ne radit ništa, ne pokušavat ništa jer sve što ja dotaknem pretvorit će se u prah i pepeo
znam kako se osjećaš.. meni je uvenuo cvijet i plakala sam kao kišna godina.. mislila sam kako sam nesposobna brinuti se o jednom običnom cvijetu, kako bi o djetetu? takoo se ponekad osjećam nesposobnom.. upravo to kako ti kažeš, kao da sve što bi dotaknuli uvene, strga se ili tako nešto..
ali opet nemoguće da je tako.. ne vjerujem da je tako.. iako se i ja bojim.. valjda smo takve da uvijek krivca tražimo u sebi, ali vjeruj mi draga mi smo najmanje krive.. vjerujem da si i ti , kao i ja, pazila se, hranila zdravo, čitala kojekakvu literaturu o trudnoći i tako, ali ponekad to jednostavno nije dovoljno. nažalost, samo smo ljudi i nismo gospodari svoje sudbine, iako ponekad mislimo da jesmo..
i još nešto ti želim reći, meni je pomagalo u danima kad sam mislila da ću poludjeti.. dva dana nakon pobačaja, u bolnici sam razgovarala sa psihologicom.. sve sam joj ispričala, onako mehanički, kao da prepričavam neki film.. kao da sam stroj a ne čovjek.. ona mi je na kraju rekla neke stvari ali ja sam zapamtila samo jednu
.."sve što će vam se činiti nenormalnim (nešto što ćete misliti, raditi) u ovakvoj nenormalnoj situaciji je normalno, nemojte se bojati da ćete poludjeti, sve je to put prema oporavku"..
i eto ja se s tim i danas tješim, jer najgore je kad čovjek misli da će poludjeti, u jednom trenutku sam dobro, u drugom vrištim.. ali valjda sam još normalna!
meni je najgore bilo što sam tri tjedna ležala, nisam se mogla dići iz kreveta od malaksalosti i bolova, tek nakon mjesec dana sam bila ponovno sigurna u svoje noge.. a sve što sam željela u tim trenucima je trčati dok ne padnem.. samo da pobjegnem od svega.. drži se, mislim na tebe!
O ovom sam i sama razmišljala, ali onda mi je prošlo kroz glavu što ako pokušamo usvojiti dijete pa se tom djetetu nešto dogodi, uzmemo psa iz azila pa on ugine drugi dan, kupimo bijku ona uvene preko noći
Trenutno se osječam tako otrovno kao da sam polivena sumpornom kiselinom i mislim si bolje mi je pokrit se preko glave, ne radit ništa, ne pokušavat ništa jer sve što ja dotaknem pretvorit će se u prah i pepeo
Ima smisla sve ovo, ali trenutno mi se čini da je to sunce koje mi svi "prognoziraju" na drugoj planeti
Pravila pisanja postova
