Draga mary, oprosti molim te sto nisam sinoc stigla pisati, kad ti je vjerojatno bilo jako potrebno procitati koju recenicu utjeheOposti (kaze moja mala necakinja!)
Ali evo danas cu pokusati ispraviti to...hvala ti kao prvo sto si se sjetila tvoje sjene i mene, iskreno nisam znala da nas ima jos vise kojima tesko pada svaki peti u mjesecu
Draga mary, sigurna sam da je jucerasnji dan uvelike otezao i nalaz koji si dobila...ali mi sada moras vjerovati kad ti kazem da ce trunkicu lakse biti...nema neizvjesnosti, nema cekanja, nema hodanja po bolnicama...barem je meni to bilo malo olaksanje. SVaki odlazak doktorima po bolnicama je za mene bilo vracanje na taj dan i hektolitre suza i glavobolja. Sigurna sam da ce i tebi tako biti, daj si sada par dana vremena i vidjet ces
Znam da ta spoznaja sigurno boli, meni je umirujuce bilo znati da je Patrick otisao bez bolova, bez patnje, onako, kao da je to bio i njegov naum...borio se, ali dok se borio za prezivjeti,pokazivao je ogromnu hrabrost i snagu, dok u jednom trenu nije odustao i predao svoju dusicu Andjelima...znam da to moze biti utjeha...ali draga moja mary, moglo je biti i drukcije...mogao se i napatiti tih par sati, pa opet otici, vjerojatno bi opet bili na istom...njega ne bi bilo...Sam taj gubitak sam prihvatila na najbolji mogući način,objašnjavajući si da za sve postoji razlog ali ovo,da se dijete mučilo u mom trbuhu a ja to nisam osjećala...e to bome neznam prihvatiti...
A sada koliko se bebica zbilja patila, to ti nitko nece moci 100% tocno reci...sigurna sam koliko ju je god bolilo da je uvijek osjecala tvoju ljubav prema njoj i da je to uveliko ublazavalo njenu patnju...Uciniti puno nisi mogla...vjerojatno si joj dala sve sto si mogla dok je bila u tvojoj utrobi. Nazalost to je kriz svakog roditelja da u datim trenucima mora gledati kako dijete pati, bilo pod temperaturom, bilo kad zubici bole, bilo kad se posjeku ili sto ja znam vec...znam, glupa usporedba za tvoj slucaj, ali poenta je, da je zbilja tako moralo biti i da mi tu kao obicni smrtnici puno ne mozemo uciniti. Mozda zahvaliti Bogu da se nisu napatili jos vise i na kraju ih uzeo k sebi...Mozda bas zato Bog uzima djecicu, kad vidi da im nasa pomoc i ljubav nije dovoljna, on ih uzme k sebi i zastiti. Sebi pokloni jos jednog Andjela a nama spoznaju da smo ipak sretne jer smo i mi mame Andjela...
Zelim ti da danas barem malo lakse bude. Cula sam od jedne prijateljice da se nakon 6-7 mjeseci bude lakse nositi sa svime. Ja isto cekam i cekam i nadam se da ce biti bolje. U svakom slucaju pisi nam kad ti nije dobro. Mozda nam nece uspjeti uvijek te utjesiti, ali ces barem izbaciti to iz sebe, isplakati se pisuci post i osjetiti barem malo olaksanje nakon svega. Ljubim te
 |
|||
,da grozno je to i uvijek će nas to vjerovatno mučit.Draga Patrik,hvala ti puno na ovom postu.Sve si tako lijepo napisala da ja neznam šta reći.Nekako sam preživjela jučerašnji dan,družila sam se sa prijateljicom i razgovarale smo o svemu općenito samo da ne mislim na sve ovo..i onda kad mi je muž došao sa posla duuugo smo razgovarali pa sam bila ok.Vjerujem da će sad,kad sam dobila nalaz bit trunku lakše jer,kako i sama kažeš svaki odlazak u bolnicu je bio prebolan..osjećam neko olakšanje po tom pitanju kao da je na neki način ta cijela tužna priča napokon završena i kao da sad lakše mogu krenut dalje.Naravno,osjećaji su isti,tuga nemože samo tako proći ali nema više one napetosti,šta je bilo,kako je bilo.Razumiješ me.Ne želim si više postavljati milion pitanja jer vidim da to nema nikakvog smisla,samo sebe mučim.On je Božje dijete,on ga je i stvorio i odredio njegov put i život.Vjerujem u njegovu beskrajnu ljubav i sigurna sam da je učinio najbolje za mene i za moje djetešce..Tko zna šta šta bi ga da je ostao živ snašlo u životu.To uvijek kažem i zaista tako mislim.Da,boli me ta spoznaja da se je mučio ali ni to mi nitko sa sigunošću nemože potvrdit pa se ja nekako pokušavam tješit da je on samo zaspao u mom trbuhu..tako mi je lakše.Sa tim nalazom zatvorila sam tu otvorenu knjigu..Sad će vjerovatno bit nekoliko dana tupila i zbunjenosti jer neznam šta i kako dalje...Više od svega želim ponovno zatrudnit i pružit ljubav svom dijetetu a sad se počeo javljati neki stah jer me dr.jučer isprepadao..da moram kod nekog specijaliste otić na savjetovanje da se na temelju phd nalaza ustanovi treba li još neke pretrage napravit,i da u tom periodu nebi smjela ostat trudna..a mm i ja smo odlučili pustit sve u Božje ruke,ako je volja Njegova da začnemo bebu,začet čemo a ako nije,opet i to ćemo prihvatit..no,nakon ovog šta mi je dr.rekao pitam se,riskiram li previše.šaljem vam svima puse drage mame.
.Samo da znas kako se ludo igraju.Meni je mnogo pomogla i u nasim zivotima ima posebno mesto.Period pre trudnoce i citava trudnoca su bili podnosljiviji.Znala je da dodje kad placem i lizne mi mokar obraz.Ja je tad uzmem i zagrlim i bude mi lakse.Navici ce se na bebu i obozavace se medjusobno,veruj mi.Pomoci ce ti da psihicki ojacas i krenes dalje.
Nadam se da ces smoci snage i nastaviti svoju MPO borbu koja ce na kraju biti uspjesna,ja od srca vjerujem u to.
mačkulina prvotno napisa
