I nas troje tj. cetvero vam svima zelimo sretan Bozic.
Da, slavimo ga iako sam ja, eto, nevjernik, muz vjeruje, sin ce sam imati izbor, jasno da cu mu ja reci sta se slavi za Bozic kada to bude pitao.
Ali ne, ja vise ne vjerujem, nisam ljuta, nije to tako krenulo, jednostavno je u meni puklo i vjerujem samo u sebe, vjerujem da sam 2 bebe izgubila zbog greske prirode, da sam Svena dobila jer je tako trebalo i biti. Ne smatram nikog zasluznim za dobro ni krivim za ono lose. Jednostavno, tu sam ja i sama odredujem svoju sudbinu. Ono sto svi kazu da ti Bog daje teret koliki mozes podnjet meni ne drzi vodu. Ja sam tesko podnjela al sam prezivjela, zahvaljujuci MM-u, ljudima oko mene, psihijatrici, vama svima a najvise meni. Jer ja sam ta koja je jaka i koja je sve to izdrzala, nisam se molila, nisam vjerovala u nesto vece sto ce mi dati snage, sama sam si dala snagu kad sam se osjetila spremnom.
Nemojte me krivo shvatiti, ja nikog ne zelim uvjeravati da Bog ne postoji, ustvari jako me ljuti kad mene uvjeravaju da sam u krivu. Svako ima pravo na izbor, moj izbor je vjerovati samo u sebe.
Sven je krsten u crkvi zbog MM-a i nasih obitelji a i njega samog. Za mene je to samo nesto sto se mora, ne predstavlja mi nista.
Nadam se da me razumijete, nadam se da nisam zvucala gruba jer to mi stvarno nije bila namjera, jednostavno je tako, mozda se to i promjeni jednom.
Vjerujem da su moje bebe tu oko mene, vjerujem u duse, u sudbinu, u mogucnost da cu ih jednom opet vidjeti. Al ne kod Boga, ne sa krilima i harfom...