moja misao nakon gubitka je bila, u slučaju druge trudnoće uzimam stvar u svoje ruke, da to nije baš tako pokazalo se odmah po saznanju da sam trudna, nitko me nije smio pitati ni kako sam, od silnog straha samo bi briznula u plač, svaka kontrola mi je noćna mora, čak sam u početku razmišljala da više ne želim ići na kontrole....
ni sad na pola puta nije baš idealno, ali sad osjećam svojeg bebača i to me smiruje, uživam u svakom njegovom pokretu i nadam se najboljem...
a ono gdje sam manje-više zadržala kontrolu jest vođenje trudnoće tj. ne trčim na sve moguće pretrage, prvo se dobro informiram, želim znati što dobivam s time (osim stresa), tražim druga mišljenja, i onda se odlučim zajedno s mužem što dalje...

a sve te priče i dobre i loše, kojima su me ljudi kao htjeli tješiti bile su razlog da tajim ovu trudnoću prva 4 mj., nisu mi dobro sjedale...