Evo i mene, drage moje...

Nisam se javljala nekoliko dana iako vas redovito čitam i mislim na vas... Više nego obično, izgubljena u posljednje vrijeme između zdravog razuma i svojih emocija, teško slažem riječi...misli jednostavno takvom brzinom prolaze kroz moju glavu da ih ni sama ne uspijevam "pohvatati"...

Citiraj Patik_moj <3 prvotno napisa Vidi poruku
kako je to moguce da su sve bebe vec rodjene, samo moj Patrick nije smio zivjeti, samo moj muzic i ja nismo smjeli osjetiti radost zivota s njim...
Prošli vikend smo mm i ja bili na jednom dječjem rođendanu (inače, sina moje drage prijateljice), skupilo se društvo, svi veseli...a u meni praznina...sjetila sam se kako smo posljedni put pričali da će društvo uskoro biti bogatije za jednog malog člana...a njega nema...
Dvije poznanice već u visokom stupnju trudnoće maze svoje trbuščiće i smješkaju se, a ja im zavidim...one će biti uskoro majke...grliti i ljubiti svoju dječicu...a naše su ostale prazne...

Šetam gradom i gledam majke koje guraju kolica...a onda skrenem pogled jer ne mogu vidjeti bebu...sve tako prokleto podsjeća na moje zlato, a on nije tu...

Citiraj hope123 prvotno napisa Vidi poruku
Sada to pišem i kao da se to meni ne događa,kao da ću se probudit iz najružnijeg sna i reći si "o hvala ti Bože sve to ipak nije istina." Ali nažalost to nije tako.
...i nažalost, nikako da se probudim iz ovog ružnog sna...i kad se nasmijem, kao da nemam pravo na to...i kad uđem u neku životnu kolotečinu (vratim se nekim starim nedovršenim razgovorima, događajima), kao da ni na to nemam pravo...još se moram povući u svoju samoću i preboljeti sve...pustiti mojem Anđelu da raširi krila...

Ljubim vas sve, drage moje...do čitanja!