Vidim da opet ima novih mama anđela i to me uvijek iznova rasplače. Užasna je ta bespomoćnost, okrivljivanje sebe, Boga, drugih, a najteže je to što su ruke prazne i beživotno vise uz naša tijela. Kroz sve faze sam prošla baš kao što je opisano u onom letku (koji bi trebali pročitati oni koji nas okružuju da bi izbjegli glupa pitanja i komentare). Kod mene je išlo tako da sam skoro punih 9 mj. svaki dan plakala kad god bih ostala sama. Pomagalo mi je to što sam grlila jednog medota (u bolnici sam grlila ručnik jer mi je to jedino bilo pri ruci)...ruke su jednostavno imale potrebu nešto ljuljkati. Zatim sam plakala svaki drugi dan, pa svaki treći da bi sada - godinu dana kasnije - tu i tamo i bez suza uspjela zapaliti svijeću na grobu. I baš sam ponosna i sretna kad ne zaplačem jer naši anđeli ne vole uplakane mame. I baš nas briga ako su drugi zaboravili naše anđele; ja sam po tom pitanju dosta sebična i najradije prošetam sama do groblja. Ne trčim svaki dan, ne idem na silu po kiši i snijegu, ne želim glumit mučenicu, ali kad osjetim potrebu idem. Da, i netko je napisao da se šira rodbina i susjedstvo htjelo ugurat na sprovod. Svaki normalan čovjek zna da se ne radi pompa oko mrtvorođenčeta (kako grozna riječ). Tu je prisutna naj najuža obitelj. Neki ljudi su se nudili (dobronamjerno jednostavno ne znajući kako da se ponašaju) ali ja sam ih ljubazno odbila i rekla da ako žele mogu naknadno otići samnom zapaliti svijeću. Tako je i bilo. Mjesec ili dva kasnije sam otišla s najboljim prijateljima i to je to. Nikakvi susjedi, pratete i sl.
I još nešto, prestala sam se pitati ko je kriv, da li sam mogla nešto učiniti da to spriječim. U najviše slučajeva nitko nije kriv, a mi same najmanje.... Sve vas volim i suosjećam s vama...pusa