Hej drage moje, hvala vam na lijepim riječima, iskrenosti.. I žao mi je što sam vas rastužila. Ali taj post sam pisala sa ogromnom tugom i kupajući se u suzama. Stvarno sam od početka cijele priče bila 100% pozitivna, optimistična, puna energije, ali zadnjih par dana mi se nekako skupilo.

I jutros su mi došle crne misli kao: "Ma šta se nadaš, nemaš se čemu nadati, statistike su neumoljive, postotci sve govore...". I zato su i navrla ta pitanja...

Ali bila sam danas sa svojom kćeri, prelijepom i nasmijanom, razigranom, jela je... Odmah mi je vratila nadu i optimizam.

Sirius, ja od početka molim Boga: "Bože, neka bude kako ti želiš, ako je ti hoćeš, dobro, samo nemoj da ona pati, ja ću podnijeti sve". Ali kada se sjetim njezinog osmijeha, njezinog srca prepunog ljubavi za sve nas, ne znam kakav bi mi život bio bez nje, čini mi se da bih poludjela.

Pa ona i sada, miš mali, nema niti godinu i pol dana, kada dođemo k njoj, mazi nas nježno po čelu, onako kako smo i mi nju uvijek mazili. Kao da nas tješi i hrabri, iako smo uvijek veseli pred njom i pravimo budale od sebe kreveljući se, pjevajući i plešući

Moram isto nešto reći o majčinskoj intuiciji. Otkad sam saznala da sam trudna, dolazila sam na vaš podforum, koji mi je pomogao da prvi put osjetim majčinske osjećaje prema svom djetetu u utrobi. Ali nekako se nikada nisam mogla riješiti crnih misli kako ću i ja jednog dana pisati ovdje.

Prije nego što smo saznali za njezinu bolest, danima sam osjećala neku tugu kao da je sve crno i baš sam govorila mužu: "Sve smo sredili sada u životu, ali nikako se ne mogu veseliti, kao da će se nešto strašno dogoditi".

I kada su počeli simptomi, kada su liječnici radili rutinske pretrage - je li prehlada, viroza, upala pluća... Meni je stalno zvonilo u glavi da nije to, i Bože moj zašto joj ne pogledaju taj organ gdje je i počela bolest. Stalno mi je taj organ bio u glavi, a bez ikakvog razloga, jer nikakve tipične simptome nije imala.

A da sam došla nekom liječniku i rekla te svoje osjećaje koji tada nisu imali apsolutno nikakvu podlogu u stvarnosti... Napisao bi on meni uputnicu, ali za psihijatra I još bi me napao što mu dovodim pravo-zdravo dijete.

Ali da ne duljim, eto, opet sam samo malo istresla iz sebe svoje osjećaje i razmišljanja... Puno mi je lakše sada. I hvala vam