imam osjećaj da mi je sad, nakon dva mjeseca, gore nego ikad do sad.. svaki dan si popijem pokoji normabel više - ne pomaže, čekam mengu da poslije nje mogu krenuti na pretrage - kasni već deset dana nakon prve i to mi je grozno jer imam osjećaj da mi ta glupost odužuje put do cilja. ponekad me drži pomisao da ću slijediti plan (menga, pregledi, druga, ponoviti briseve, truditi se..), i brojim dane kad ću doći do cilja.. utrkujem se s vremenom i gubim sa svakim neplaniranim zakašnjenjem. to me izluđuje, a ne mogu se, kako mi svi govore, opustiti. kako da se opustim i uživam u životu? ako je neka od vas u tome uspjela, osim rođenjem nove bebe, neka mi javi kako.. naravno, radi toga se osjećam kao grozna mama sinčiću kojeg imam, i obožavam, i za kojeg radim sve da se zabavlja i ne osjeća situaciju koja mene razdire.. on je prekrasan i savršen, kako mi on nije dovoljan? možda mi radi toga i njega netko oduzme, da me nauči lekciju. osjećam se baš kako se ova tema zove, KAKO se nositi i ŠTO dalje? iako je svaki post tu odgovor na to pitanje, svejedno nisam našla način. da uopće ne govorim o tome da ja zapravo ne želim novu bebu, ja želim NJEGA! fali mi moj anđeo, Oliver.