ovaj tjedan mi je izuzetno težak, ne želim biti sama niti trena...jer onda krenu misli...kao sinoć...samo sam razmišljala kako sam lani u ovo vrijeme već sumnjala da nešto nije u redu, nalazi se pogoršali a dr kažu ima vremena...a meni svi da sam paranoična mama....
Rekla sam samoj sebi da više nikog neću slušati, samo sebe...sijedit ću im na glavama ako treba...
Samo čekam svaki trenutak da budem s mojom Klarom jer me ona jedina može podignuti i nasmijati...ide s nama na selo u petak ali nisam joj spominjala da bi seka sada imala godinu , jer ne pita već neko vrijeme pa je ne želim uznemiravati....
A ja...morat ću izgurati ovaj mjesec kako znam, naći snagu u Bogu...to je jedino što radim...