joj ja se danas tako lose osjecam, cijeli dan samo placem, tako mi fale moji anđeli da me sve boli od te cežnje za njima.
u cijeloj trudnoci sa njima sam mirovala i pamtim samo premjestanje od kauca u kuhinji do ugla u dnevnom boravku... u petak me uhvatila stomacna viroza pa sam opet zavrsila na tom kaucu u kuhinji i na uglu u dnevnom, i svi su se filmovi vratili kako neki PTSP, sve skoro isto cak mi je i mama dolazila pomoci bas kao i u trudnoci, sve isto samo njih nema vise pa se piam hoce li ikada prestati ova bol, i opet se upitam pa zasto Boze iako znam da je takva sudbina...
u mom dvoristu zivi petero male dijece od 1,5 godine pa do 5 godina i uz svu moju tugu to mi je ponekad kao dodatno ulje na vatru, gledat ih, igrat se sanjima, slavit njihove rodjendane a znati da sa svojom djecom to nikada necu moci....
uh bas mi je danas dan kad sam vam se morala izjadati....