draga Phillipa, nisi nas povrijedila, meni je drago da si napisala o svojim osjećajima! jer bez obzira kako se sada osjećaš, a vjeruj mi sve mi ovdje znamo kako se osjećaš, treba to izreći, treba nekom reći! "ljuta sam, tužna sam, mislim da ću umrijeti, nikada više neću biti dobro..." sve su to rečenice koje smo sve ovdje sigurno barem jednom pomislile!
rana od gubitka moje dvoje djece danas nije ništa manja nego prije 3 godine, i dolazak moje curice na svijet nije umanjilo bol, samo mi je pomoglo da vratim ono što sam izgubila - smisao života!
i danas mi još uvijek zatitra glas kada izgovorim njihova imena i gutnem da ne zaplačem! ali jednostavno život je takav da nakon nekog vremena mora se čovjek naučiti živjeti s križem koji svi nosimo!

naravno sve mi drugačije doživljavamo stvari oko sebe. meni, a znam da će se puno cura složiti sa mnom je pasalo doći ovdje i vidjeti da je neka od nas ostala trudna, da je postala mama, da je ponovno sretna! kad je Roza rodila Špiru ja sam plakala taj dan od sreće i nikom oko mene nije bilo jasno kako mogu plakati zbog osobe koju nisam nikada upoznala! pokušala sam im objasniti da iako se nikada nismo upoznale (osim Tibi, nju sam upoznala), da smo se povezane na jedan način koji samo mi možemo shvatiti!

mislim da cijela svrha ovog PDF-a je da svaka osoba koja proživljava gubitak djeteta može doći ovdje i svu svoju tugu, strah, ljutnju može nekom reći jer uvijek je ovdje mala hrpica žena koje prije svega razumiju!

znam koliko ti je teško sada, i ako ti je teško čitati forum, makni ga, radi ono što ti trenutno odgovara! sve smo uz tebe, kad god nam poželiš bilo što napisati tu smo da te saslušamo!