Philipa 2 tjedna je stvarno jako malo vremena, ja bi se usudila reči da ne očekuješ neke veče pomake prije nego prođe 4-5-6 mjeseci, a i onda je sve individualno; ja nekad imam osjećaj da se ne bi nikad vratila ksebi da nisam ostala trudna (4 mjeseca nakon gubitka dečkiju); nakon gubitka curice, moje prve trudnoće, trebalo mi je više od godinu i pol da se kao vratim ksebi i onda kad sam se ohrabrila i rekla Život je lijep, zatrudnila sam sa blizancima i ni sanjala nisam da ću za 6-7 mjeseci i njih oplakivati. Nakon tog gubitka bila sam ruina na dnu dna, depresija me šorala, plakala sam stalno, nisam se sa nikim družila, jedinu komunikaciju koju sam imala bila je ovdje - ja sam čak i sama o sebi mislila da sam poludila i da nikad više neču stati na noge. Hvala ti Bože kad sam sljedeći put zatrudnila rodila sam živo i zdravo dijete, ali trudnoća sa njim bila je nastrašnije doba mog života - strah za goli život - jer znala sam ako i njega izgubim gotova sam, nema me.

Sve ali baš sve što osjećaš je normalno, pa ti si izgubila ono najvrijednije što čovjek može imati, svoju djecu. Kako isčupati takvu bol iz srca?!? Nikako, morat češ naučiti živjeti sa njom, a ovaj period će ti biti užasan, grozan, nikad ništa teže nečeš proči u životu - ali vjeruj mi, iz toga, kad jednom napokon malo jenjaju sve te turbulencije, izači ćeš jača.