stafi iskrene čestitke! Bože ovdje sve neke lijepe vijesti, super samo nek tako i ostane!
 |
|||
|
|
|||
stafi iskrene čestitke! Bože ovdje sve neke lijepe vijesti, super samo nek tako i ostane!
stafi čestitam na sinčiću!!!!!!!!!!!!!!!!
Bravo Stafi čestitam!
Stafi CESTITKE od sveg srca...uzivajte draga zasluzila si....
Stafi čestitke od srca !!! Mandy zar već 33 t ??? Još malo pa ćemo i tebi čestitat !!! Cure sve vas pozdravljam, budite hrabre i uporne !!!
Stafi čestitam i ovdje, da naravno da se isplatilo, najljepša je nagrada kada doneseš kući djete živo i zdravo, onda se sve muke zaborave,
Tikica 78 žao mi je da si nam se pridružila, zapravo žao mi je da si izgubila svoje dvije bebice, ali ne daj se, nastavi dalje...
Mandy baš mi je drago za tebe još malo i beba je tu
Bzara kad ćemo ja i ti po drugo?
Klarita 2 bravo za malenog boxača...
Curke mi smo vam proslavili prvi rođendan, još ne vjerujem da je već toliko vremena prošlo, kao da sam jučer tu plakala za svojim trojkicama i planirala drugu trudnoću, a eto već je plod moje druge trudnoće moja Kim napunila godinu dana...iduči mjesec Kim kreće u jaslice, a ja prekidam porodiljni i vračam se na posao isključivo zbog novca.
Idemo odraditi malo pa onda po drugu bebicu, moramo barem probati, možda upali opet od prve, samo čekam da promjene barem zakon pa da budemo u povoljnijoj situaciji ako ne upali od prve.
stafi, čestitam! Kako je lijepo pročitati takvu vijest!
osijek, predivna ti je curica.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 16.02.2012. at 20:00
Osijek tako sam sretna kad vidim da ste sve nakon ove noćne more postale mamice..Bože valjda zaista vrijeme ublaži malo bol..
tikicavrijeme ne bih rekla ublaži bol, nego naučiš živjeti s tim, suze manje idu i usvojoj drugoj djeci nalaziš utjehu i znaš da moraš biti jaka radi njih.A ti jesu jaka već sada .
Osijektvoja djevojčica me uvijek oduševi kako je prekrasna i mila...
Meni je bolje, pljucam tu slinu samo kad idem na wc inače puno bolje.Jučer sam čak pojela tortu(do sada nisam mogla slatko).JUUPIII!!!!
Klarita znači tako.. ma ja se pravim snažna , baš zbog djece , mm i okoline.. ali u mom srcu je rupa i bol, misli su stalno na tim slikama koje se vraćaju..
sve se vrti brzo jako krv, bolnica , kiretaža..ma strašno..
Nadam se da će ipak i meni zasjati sunce i da Bog ima i za mene ipak bar jednu srećicu spremnu da upotpuni moj život..
a ova moja dva anđelića će mi vječno nedostajati.. sanjati ću ih kako su mogli izgledati kako sam ih mogla grliti..
imam male čarapice njihove koje su mi ispod jastuka.. pomazim ih svako jutro i veče..
osijek prvotno napisa
baš si me razveselila sa ovom viješću!
Boxice e jesi luda...
Stafi 78 bit će s vremenom lakše, ali ne u smislu da ćeš manje osječati ili se prisječati...ja sada razmišljam o njima više nego ikada od kad imam Kim pa mislim koja bi od njih tri ono bila najsličnija Kim, kolike bi one bile...i još milion misli vezanim za trudnoću šta da sam ovo ili ono napravila...ali čovjek nauči nekako živjeti sa tim i prihvati sebe kao neku drugu osobu, jer više nitko nije ona ista osoba koja je bila prije te tragedije. Kada se to sve prihvati i posloži onda i život dalje krene...
klarita i beti hvala vam na komplimentima za moju curku...
osijek , tikicaosijek je dobro rekla, nisi isti čovjek ali naučiš živjeti s tim nekako. Meni su slike s tog kobnog dana još jako friško urezane u pamćenje ali trudim se da ne mislim puno jer me to žalosti. Prije , tj u početku sam stalno mislila, ali valjda jer to normalno.
i osijek- samo naprijed!!!!
stafi čestitam od srca draga na malom mišiću prekrasna imena!
jedva čekam čuti cijelu priču!
osijek sretan rođendan maloj ljepotici sa malim zakašnjenjem!
baš mi je drago da razmišljate o novoj bebici! samo naprijed draga!
meni nekako se to čini jako daleko, ako i tada! najviše me plaši činjenica što tek sada,
nakon 5 godina od gubitka Zare ja mogu reći da sam dobro, da sam stvarno dobro!
bojim se da još jedan gubitak ne bih preživjela! bojim se da bih se raspala, a ne želim Nii oduzeti sebe,
želim da me ima sretnu i potpuno posvećenu njoj! nadam se da me kužite!
vjerojatno će se jedan dan dogoditi nekakav klik u glavi i skupiti ću hrabrosti da probam još jednom, ali još ne! još nemam niti tu snagu a niti tu hrabrost!
klarita jako mi je drago da mučnine polako jenjavaju! mislim stalno na tebe i šaljem ti ooogroman
tikica jako je lijepo čitati tvoje postove, baš zrače snagom i hrabrosti!
od sveg srca želim ti što prije jedno malo srčeko da zakuca ispod tvog!
mandy došle su mi suze na oči dok sam čitala tvoj post! znam koliko si željela ovo djetešce, i toliko sam sretna zbog cijele tvoje obitelji! još malo draga i stiže još jedno malo slatko biće u vaš dom!
svim curama šaljem veeeliku pusu! držite mi se, budite hrabre i snažne, kao što Stafi kaže na kraju se stvarno isplati!
sve vas ljubim ...
i mene
baš si me razveselila sa ovom viješću!
draga stafi rodila si na moj rockas,ajme bas mi je drago,neka je samo zdrav mali decko i uzivajte sada u svakom trenutku...saljem ti veliki zagrljaj
Evo moram vam se požaliti malo..steglo me u srcu danas samo mi se place..nekako me ova bol i praznina guse..
Užasno sam tuzna..zašto bas ja i moje bebice..čekala sam tu trudnoću tako dugo, prošla hrpu doktora i tonu bolova..zašto?
I nekako mi se sve vise čini da sam na kraju snaga..možda je to takav dan..možda je sutra stvarno novi dan i snaga se vrati, ali bol u duši nikada neće otići .. Za 4dana je mjesec dana kako mojih andjela nema..
tikicamen ej u početku isto često hvatalo takvo stanje. Jedan dan je bolji, drugi gori...ali bit će bolje.
Samo ti plači kad ti se plače i ne ustručavaj se nama reći.
Draga moja Tikice...
Čitam te i oči su mi pune suza...i zbog tebe i tvojih bebica...i zbog moje bebe i zbog svih dragih cura ovdje koje su morale proći kroz taj horor gubitka bebe/a
meni je prošlo 5 tjedana od kiretaže, danas sam počela raditi i tako mi je bilo teško slušat pitanja i komentare kolega na poslu...samo sam gutala knedle i molila Boga u sebi da što prije odu iz sobe i puste me na miru.
Ja sam mislila da sam ok, da sam to nekako prihvatika ali danas sam vidjela da mi je i dalje užasno teško. Otplakala sam i danas turu...
I mi smo prošli sve i svašta do sada...10 bolnih postupaka, 4 i pol godine nade i onda sve nestane u sekundi...okrutnije ne može biti.
Drž' se draga hrabro...kad čitam ovdje priče od dragih cura dobijem nadu i vjeru u uspjeh...pa kolko god ttebali na njega čekati...ja sam spremna.
Sve Vas puno pozdravljam a trudnicama želim najmirnije trudnoće.
Pusa velika
Bab draga moja.. znam i tvoja priča je kao i moja, zajedno smo nekako i objavile betu.. nepravda je to.. tako se mučiti da dobijemo dijete..mislila sam da je prebolno dobiti negativnu betu ali ovo.. sve znaš ne moram ti pričati..ma mora biti i za nas nekad sreća , mora doći i nama naše zlato..
Pred malo sam se vratila s najljepšeg pregleda do sada.radio okrete preko glave i okretao nam leđa. Pozu bi zadržao jedno tri, četiri sekunde, a onda bi se prevrnuo na drugu stranu.Gledale smo ga jedno 5 min. Velik je 3,5 cm i nije mi jasno da nešto tako maleno može imati takve kretnje. Doktorica je rekla uz osmjeh da se nešto nazire među nogama ali da ćemo potvrditi za koji tjedan. Kasnije mu se obraćala s ON. Tako sam sretna, čak sam od olakšanja išla i na WC.
Jedva došla do kuće. Doc mi je rekla da će me možda, sad kad znam da je sve ok protjerati.
Dobila sam tri slikice i na jednoj se vidi kako drži ruke uz glavu kao da spava. Jedva čekam da se dragi vrati s puta da mu pokažem slikice.
uf
Optimistična - dok čitam ovaj tvoj post osjeti se tvoja sreća. Jako mi je drago zbog tebe i tih divnih slika koje si vidjela. Šaljem pusu.
Tikica - takvi dani češće dođu nego odu. Tijelo se i privikne na takav šok, ali naša psiha i majčinski osjećaji nikada. Drži se, kad ti se plače - plači, kad ti se vrišti - vrišti... bilo što, samo nemoj držati u sebi.
Kod nas novost, zovem kumu od malog prekjučer da njenoj curki čestitam prvi rođendan, kad ono kuma trudna skoro pa 11 tjedana.
Bogme moram vam reći da kad mi je rekla dobro da se nisam rasplakala. Naravno da mi je drago zbog svake trudnice, ali eto, sjetila sam se odmah sebe.
Inaće primjetila sam da sam od kir. postala jako pekmezasta, svako malo rasplačem se na nešto.
Nama je prošlo 6 mj., i ja sad neznam kud ni dalje, pa se nadam eto da će me netko usmjeriti. Bila sam kod gin. u prosincu, imala sam inf.urinarnog trakta. Pregledala me je standardno, uzv, pogledala jajnike, maternicu, vag.pregled. Iako je znala da je to pregled nakon spontanog nije mi spominjala nikakve briseve ni išta. Možda zato što je u trudnoći sve bilo uredno i čisto, pa smatra da to ne trebam raditi ili?
kisica znam točno kako si se osjećala.. žao mi je jedino što je prošlo već toliko dugo a još se tako osjećaš..
meni je sr. rekao da napravim briseve, sad čekam da dobijem m. i nakon nje idem na briseve..
drage moje tikica i bab šaljem vam hrpu zagrljaja! sjećam se tog osjećaja, i još uvijek ga znam osjetiti! fali mi moje dvoje djece, iako se trudim da moje dijete niti jedan trenutak ne osjeti to! često joj pričam kako gore na nebu veselo plešu najljepšu pjesmi njezini braco i seka!
znam da je još jako mala i sve što ja pričam njoj ništa ne znači, ali meni se oči uvijek napune suzama kad mi kaže : mama, pa pokaže prema gore i pošalje pusu...
uvijek će valjda biti gorih i boljih dana! ja se trudim sjećati se mojih anđelčića sa srećom, što su me izabrali za svoju mamu, i što su bili sa mnom to kratko ali tako divno vrijeme.
kisica
skroz je normalan taj osjećaj! drži se draga, sigurna sam da će bolji dani doći, i da će uskoro i kod vas biti jedan lijepi plusek!
optimistična prekrasno!
svima šaljem veeeeeeeeelike puse!
Optimisticna- tako je bilo i meni s 15tj. Nesto nevjerojatni, noga preko noge, okreti, rukice... Predivno. Sad sam odusevljena svakim udarcem . Sjetim se kako sam voljela K i M udarce . To me drzi do slij pregleda kojeg nikako iscekat.
Danas je K mazila stomak i pricala s bebom. Rekla je necu joj sad spominjat Mariju nego kad se rodi ja cu joj pricat. Pile moje malo...
klarita suze mi na oči idu.. cure tako sam sretna da vas ima koje ste prošle ovaj pakao i sad uživate u svojoj trudnoći. to mi budi nadu da ću i ja jednog dana podijeliti s vama tako divne osjećaje..hvala vam za svaku riječ..
Drage mamice...
Za vrijeme trudnoce sam cesto dolazila ovamo...ni sama ne znam iz kojeg razloga...sjecam se da sam sa knedlom u grlu citala vase postove i zahvaljivala Bogu sto je sa mnom i mojim deckicem sve uredu. No, nazalost, nasa lijepa i sretna trudnoca nije lijepo i sretno zavrsila. Tom malom cudu su se svi radovalo, cijela rodbina, prijatelji, uza obitelj, ja i moj suprug prije svih...
Tata je nasao bolji posao, bio vrijedan na faxu, mama isto tako...sve potpuno i savrseno isplanirano za Njegov dolazak...SJecam se sa kojom ljubavlju smo uredjivali njegovu sobicu. Cak smo i nedjeljom od nestrpljenja lupali i sastavljali ormaric, iako smo znali koliki gnjev susjeda mozemo navuci, jer eto i u zgradi smo novi...Pogadjate? Da, uzeli smo i novi ogromni stan sa djecjim igralistem ispod balkona, da ga mama i tata mogu nadgledati dok uzivaju uz podnevnu kavicu :D kako savrseno zvuci!
Sjecam se sa kojim entuzijazmom smo narucivali stvarcice za njega...dekice, posteljinice, igrackice, kolica, platnene pelene...procitali brdo knjiga i uzivjeli se vec u ulogu roditelja, misleci kako cemo nasem sinu pruziti sretan i ispunjen zivot, kojim se nijedno od nas dvoje ne moze pohvaliti.
Da ne duljim...ono sto nas najvise muci i lomi jeste da su svi ovi nasi snovi, svaka nasa nada i plan vezani uz njeg, tog kobnog 05.Feb. morali pasti u vodu...nakon (po lijecnicima) savrsene trudnoce i poroda, ipak umjesto Srece u nas dom dolazi Tuga.
Jos dobro se sjecam kad su ga odnijeli...samo sam ocekivala kad ce ga vratiti i staviti meni na grudi...ali taj trenutak nije nikada dosao.
Iako se ni lijecnici nisu tome nadali i to ocekivali, nas maleni je umro na putu za jednu djecju bolnicu u blizini(( Tu prokletu, krutu vijest u tom soku nisam mogla prihvatiti. Nadala sam se do zadnje da to nije moj Patrick bio...ne, to nije on, to je nemoguce, ja sam rodila zdravo dijete, vikala sam na sve oko sebe---Trazila sam od supruga da mi kaze da to nije istina, a on me samo sa suzama u ocima privio jako uz sebe...
Nakon neka dva do tri sata su ga donijeli...Okupanog, lijepo obucenog u jednom maloj pletenoj korpici...Koji prelijep osjecaj je to bio!!Osjecaj drzati svoje prvo dijete u rukama,na grudima, ljubiti njegovu kosu, maziti mu rucice...O Boze, hvala ti! Nikada necu shvatiti zene koje kazu da su nas lijecnici time mucili, ponudivsi nam tu opciju...Pa koja majka moze nositi mrvu u utrobi devet mjeseci, osjecati njene pokrete, stucanja i na kraju ne zeljeti vidjeti ju??!!Kako bih samo to mogla, pitam se...
Pet dana poslije poroda smo nasem Patricku organizirali mali pogreb u krugu najuze obitelji i prijatelja...Jos se najezim i suze mi krenu na lice kad se sjetim kako je tata sav u grcu rekao :" Ti si ga nosila 9 mj.u sebi, dopusti meni da ga nosim od Kapelice do groba, to je najmanje sto mogu za njega i tebe uciniti."
Od tada je proslo 17 dana. Dani prolaze a ja se osjecam jos uvijek kao onog dana...Skupljamo snagu za krenuti dalje, ali cim nova kriza naidje, odnese svu onu snagu koju smo skupili...i mi opet, potonuli bez snage lezimo na podu i placemo...i tako naizmjenice, jedan dan ja, drugi moj suprug...
Pitam se zasto? Moja sestra i dvije najbolje prijateljice su trudne...ja sam bila prva od njih...i pitam se zasto bas ja? Zasto nas dvoje? Sto smo Bogu skrivili, da smo dobili takvu kaznu? A onda se sjetim potpisa jedne forumasice tu---Ne moze kazna biti andjeo na dar---i onda shvatim, da smo u biti nas dvoje nagradjeni! Ali kako dalje?? Kad i svaka pomisao na novo dijete unese nemir u mene, sto zbog nove "savrsene" trudnoce sto zbog osjecaja da ne zelim nikog drugog osim svog andjela Patricka. Znam zvuci egoisticno, ali trenutno ne moze moje srce drukcije zeljeti, jer je on mamin i tatin prvi i vjerojatno nikada prezaljeni sin...
Oprostite na poduzem postu. Iskreno se nadam lijepom druzenju uz vas mamice i ponovnom pronalasku snage za krenuti dalje.
ajme od plača ne mogu ništa pametno napisati
draga naša, žao mi je što ti moram poželjeti dobrodošlicu među nas ovdje! tvoj Patrick je jedan maleni presretni anđeo što ima tako hrabre i divne mamu i tatu. nažalost znam taj osjećaj kad savršena trudnoća u sekundi to prestane biti...
tu smo uz tebe, piši nam kad god poželiš, još je sve jako friško, još su rane presvježe... s vremenom će biti drugačije, uvijek će boljeti, to se nikada ne preboli samo s vremenom bude malo lakše živjeti s tim!
budite jaki, tu smo uz vas!
Jako mi je žao draga, suze mi idu na oči.
Da, nažalost neki dr ne nude ženam mogućnost da uzmu svoje dijete i vide ga i to je žalost naših bolnica. A mame i tate nažalost nemaju tada snage za misltit o ičem.
Dugo ćeš se pitati čime si to zaslužila, zašto vama ali vrijeme će polako liječiti rane...boljet će i dalje ali naučit ćeš
živjeti.Drag uz tebe smo.
Ako možemo znati , što je bilo s malenim, koja dijagnoza?
Hvala vam, drage moje...Evo nakon cjelodnevnog lutanja i bjezanja od tuge i praznog doma, stigla me opet!Opet kucka pobjedila :DD Ja i suprug svaki dan odlazimo Patricku na grob, nekad bude lakse, a nekad boli jos vise...tako je bilo i danas!
Rezultate obdukcije jos nemamo. Sutra imamo razgovor u bolnici, iako su nam naglasili da ne znaju nista novo, ja sam opet nervozna i bojim se...Javim vam sutra ako saznamo nesto novo...
Drage moje, vidim da vas je dosta postalo poslije mamama..da li je to zbilja jedini nacin za izvuci se iz ovog pakla?Da li je to zbilja jedini odgovor na ovu temu-kako se nositi sa gubitkom djeteta?
Ako vam ne stignem vise veceras pisati, bit ce to zato sto je moj muzic vec dva litra salbei caja skuhao, da zaustavimo mlijeko koje uporno dolazi
Patik_moj, o znam jako dobro kako ti je. Plačem s tobom. Uvijek se nadam da se to neće nekome desiti i opet se desi. A to "zašto" sam si postavljala mjesecima i godinama. Zašto baš meni, zašto baš nama?
Vrijeme liječi, istina je, ali treba puno tog vremena. Najviše me je izliječilo kad sam napokon rodila živog i zdravog sina. Ne kao zamjenu izgubljenoj curici, nju nikad ništa ne može nadoknaditi.
I ja sam bila zdrava trudnica, normalna trudnoća, porod na termin. Nisi jedina, ne znam može li te to bar malo utješiti. Prolazit ćeš još puno faza i tuge i ljutnje i zatvaranja u sebe. Ali jednog dana ćeš opet poželjeti zatrudnjeti i imati bebu.
Piši kad poželiš, meni je bilo lakše, jedino ovdje sam mogla pričati o gubitku.
Draga Patrik_moj i mene si jako rastuzila, zao mi je zbog vaseg gubitka...
ajme, patik_moj, toliko je tužno to što vam se desilo, nemam riječi. samo gomila suza i iskrena sućut. tako vam je trebalo biti lijepo.
dragocjeno je što ti i tm imate jedno drugo, što se tako razumijete i suosjećate. i mene je mm spasio ludila, da ga nije bilo, ne bih imala razlog za živjeti dalje. nema povratka natrag i nema osjećaja da ste prežalili. ovo je novi, drugačiji nastavak života. mame smo i volimo kao mame, ali anđelčiće. koje ne možemo grliti, samo ih se sjećati. slijedi vam bolan i prijeloman trenutak u kojem ćete prihvatiti istinu da ga više nema i da ga puštate da počiva u miru. a tek onda kreće ona prava bol. najgora bol zbog doslovnog nepovratnog gubitka dijela sebe. ja se osjećam napola živom. kad ta bol dotakne dno, tek tada kreće pravo prihvaćanje i privikavanje na novi život.
tako mi je žao da si nam se morala pridružiti. plačem s vama i mrvicu ću te utješiti: nisam vjernik, ali morala sam početi vjerovati da su naša dječica negdje zajedno. i vaš je sinčić sada s njima. i bilo mu je jako lijepo s vama jer ste ga tako jako voljeli. on je sada vaša najljepša uspomena. vjeruj mi, doći će dan kad ćete misliti na njega sa smiješkom, tužnim, ali ipak smiješkom prepunim ljubavi.
dotada, proći ćete vrlo teške faze izmjena raspoloženja, tupila, boli, pitanja ''zašto?''...piši nam, već smo uz tebe, a bit ćemo i nadalje. i meni je forum neizmjerno pomogao.
za naše drage muževe koji su nama davali snagu i daju sada iako je i njima teško...
Patik jako mi je žao da si nam se pridružila! Sve je svježe ne vrijedi ništa pričati, plačem s tobom jer znam kako je teško oprostiti se od anđela! Meni je pomogla misao da želim drugo dijete odmah i pomogle su mi najviše cure koje su se nalazile ovdje da nije bilo njih ne znam kako bih ja to podnjela jer ja sam morala biti hrabra i za svog muža koji je imao ozbiljnih problema nakon smrti naše treće curice...
Puno je pogaženih snova, nada i želja i puno tuge, budi hrabra izjadaj nam se kad god to poželiš, a mi čemo ti pokušati pomoći koliko možemo...pusa
i ja se slažem s vama.. ja kad sam došla kući iz bolnice bila sam tako tupa, suze su se slijevale same, iako više nisam imala snage ali padale su..za naše drage muževe koji su nama davali snagu i daju sada iako je i njima teško...
legla sam i htjela da me proguta nešto i da me nema, bol me razdirala, nisam htjela nikoga vidjeti i ni do čega mi nije stalo.. samo sam mislila na svoja dva anđela koja sam izgubila.. mm je legao pored mene i počeo je plakati, rekao mi je da se boji za mene. da mu je jako teško jer sam prošla sve to ali da ako ja imam snage i volje on sad baš ne bi odustao od borbe, sad bi bio još uporniji i borio bi se za naše dijete. Kad mi je to rekao kao da sam ugledala svjetlost na kraju tunela. dao mi je snagu , hvala mu..
da sam mogla odmah bi tog trena išla u novi postupak , jer gledam na to kao na trenutak kad će mi Bog vratiti moju djecu..
Draga klarita, vec sam sinoc ukratko napisala, ali izgleda da moj post nije prihvacen
Mrzim ovu tupu bol u sebi...najradije bih si isjekla sve udove, barem da osjecam bol i da placem...a ne ovako, boris se protiv neceg sto je u tebi i izjeda te...
@ Beti3, sto je bilo sa tvojom bebicom, ako smijem znati? Da, nazalost, vidim da nisam jedina, a tako bih to volila biti, pa makar nosila i bol sviju vas...vrijedilo bi...
@latika, radujem se tvojoj posti, mada cisto sumnjam da cu sa ovakvim mentalnim sposobnostima uskoro dostici svoj 10.postali dat cu si truda...ponekad imam osjecaj da mi je raketa kroz glavu prosla, pa je prazna :D
@zelja, to me puno puta zna utjesiti, da je osjetio nasu ljubav kroz ovih 9mjeseci...sjecam se da sam ga znala skakljati po nogicama, a on bi se odmah poceo ritati...a onda bi tata dosao i ljubio ga, jer je mama luda i zeza samo :D koji divni trenuci...
@osijek, i meni je na trenutke padalo na pamet---cim prije, zelim novu bebicu...odustala sam nakon par dana, jer kako sam vec pisala, osjecala bih se kao da ga izdajem...ne dam ni pomisliti da cu nekad morati maknuti njegove stvari iz sobice, a ne da dodje neko drugo dijete(znam zvuci hladno), i zauzme njegovo mjesto, sve ono sto je njemu trebalo pripasti...
Saljem vam veliki i topli zagrljaj...Ja se sada idem spremiti, jer Papi i ja idemo nasem Macicu na grob <3
Neke od vas ovdje znaju, mm je već prošao tragediju u životu sa smrću svog mlađeg brata i kad smo izgubili M on je bio izgubljen kao malo dijete. Sjećam se kad je došao u bolnicu u rađaonu čim sam rodila ja sam samo gledala u njega i mislila se je li moguće da je to isti čovjek kojeg ja poznajem???on je bio izgubljen, držao me za ruku i nije me mogao pogledati u oči.
Spasili su nas razgovori, puno smo pričali, plakala sam mu na grudima noćima...slušao me...jednom sam imala fazu kad sam mislila da ga nisam vrijedna jer mi ne mogu roditi živo i zdravo dijete , a on je tu pokazao opet svoju ljubav i razumijevanje. Inače ne govori o svojim osijećajima, trebam, izvlačiti iz njega ali te dane i mjesece je on bio taj koji je meni pomogao najviše. On, moja K i obitelj.
<mislim da nije njega i njegovog pozitivnog karaktera da se ne bih nikad odlučila za ovu sada trudnoću.
veliko
mm se svaki puta na groblju jako rasplače. ja ne, kad dođem tamo obično samo šutim i buljim u prazno. ne mogu čak ni izmoliti molitvu, sve mi bude nekako zbrčkano u glavi. ne znam zašto je to tako.
puno smo pomogli jedno drugom, i na neki čudan način naša tragedija povezala nas je na još jedan novi način!
ja ne znam sto pogresno radim....pisem i pisem i na kraju nijedan post ne vidim...moze mala pomoc za pocetnike??' :D
Je istina ja sam u braku vec 14g s njim sam tolike godine a nikada nismo bili ovako bliski kako smo sad nakon naše tragedije..on mi je moja snaga i zajedno idemo dalje dan po dan..i uspjet ćemo , moramo..
Evo drage moje...prvo da se ispricam sto "nisam pisala"...ja sam se ubila pisuci cijelo poslijepodne...ali sam uvijek nesto krivo kliknula i ja nakon cekanja odobrenja moderatora za svoj post, niti jedan nisam vidjela :D bas sam glupa...samo se ISKRENO nadam da se sada nece cijela gomila mojih postova javitiali nema veze...evo ako sada uspije, pisem opet uskoro
Dobro jutro svima!
Evo mene opet...imam potrebu pisati! (Nazalost, vidjela sam da su se moji strahovi potvrdili i da su moji postovi sa zakasnjenjem isplivali, zato se ispricavam ako narusavam temu, nije mi bio cilj...samo da pitam da li se i vama ovo dogadja, da neki post bude vidljiv tek nakon par sati ili je to ovdje normalno? Pravila foruma nisam procitala, iskreno, pa jos jednom sorry ako to tamo stoji )
Ja sam jutros opet kao pregazena ustala. Sunce grije, prelijep dan, a ja bez trunke volje sa grcom u zelucu, citam glupa 24sata.hr i naidjem na natpise o Severini i preseravanjima, koliko je sretna billa kad je ugledala sina i bla bla...O Boze, pretvorit cu se u ljubomornu kucku koja svima zavidi, jer boli i boli a ja ne znam sto cu i kako se nositi sa bolom...Onda se sjetim svojih dviju prijateljica i svoje sestre koje ce sada uskoro dobiti bebice i briznem u plac
Osjecam da moj svijet stoji...svi su lagano krenuli dalje. I moji starci su bili tuzni, ali kako se uvijek trudim biti jaka pred njima, misle da sam ok i lagano zaboravljaju ( jer eto njima je najvaznije da ja ne skrenem sa pameti)...samo ja i mm stojimo na istom...
Osjecam da je dio mene nestao...jedan dio sa 3300g i 54 cm...Mamin zivot
Drage moje, sto cete vi danas raditi i kako se nositi sa ovim? Ajde da ostanemo u duhu ovog podforuma i damo mozda koji korisan input jedna drugoj. Ja cu se probati natjerati otici sa frendicom do jedne druge frendice koja je dobila blizance i samo dan poslije mene imala termin, ali su bebice dosle ranije zbog carskog...Prvi put kad sam ih vidjela bilo je dobro, drzala sam cak jednog u narucju i osjecaj nije bio isti...Ipak drzati mog macica je bilo neopisivo za mene
patika_moj znam kako se osjećaš, ja sjedim u uredu a preko puta mene trudnica.. mazi se po stomaku, ja pokušavam maknuti pogled..sad bi i ja imala takav stomak i mazila bi svoje anđele..nisam ljubomorna ali osjetim neku bol u srcu, natpise o Severini ne čitam niti kupujem novine tipa Story koji se 90% bavi temama tko je rodio tko je trudan..
ne mogu boli me previše.. pokušavam vratiti se normalnom životu radim stvari koje nemaju veze sa bebama, u trgovinama bježim u velikom luku od baby odjela jer kad bi stala tamo suze bi počele padati..i moja okolina ne spominje jer se a pravim isto tako jaka pred njima, ja sam iskreno zahvalna da me nitko ne pita i ne spominje jer istog trena meni se vrate sve slike i počnem plakati i ne mogu se više zaustaviti..poželim umrijeti..
ne znam za tvoj posjet bebama, ja za takvo što ne bi imala snage, ali ako ti osjećaš da ćeš moći i da će ti to koristiti idi. svaka od nas nosi svoju bol drugačije nema tu pravila kako ublažiti je..drži se.
draga tikica, mogu zamisliti kako ti je
Srce me zaboli kad vidim tvoj potpis...Iskreno, ali iskreno se nadam da ce se tu nesto uskoro promijeniti ili jos bolje--iako do sada nisam znala za sto bih postila ovu Korizmu, jer mi se sve cinilo beznacajno--ovu Korizmu i Post cu namijeniti svakoj od nas, da nam Onaj gore olaksa malo muke, na bilo koji nacin, samo nek je lakse, pa makar to znacilo i jedan novi plusic, necemo se zaliti :D
Patrik_moj i tikica, sjedim u uredu i čitam vase postove i trudim se suzdržati suze da ne vide ostali moju tugu za vašim anđelima...
Meni je proslo ve 2 i pol godine od gubitka mog andela, i sve sto opisujete sam isto tako prosla, mada ako vas ikako mogu utješiti, s vremenom postane lakše. Jednostavno život i sve što on donosi, probleme i poneki sretan trenutak, naprave svoje i tako živiš iz dana u dan. Čak sam krenula i sa novim postupcima MPO jer želja za djeteom je prevelika, i kod mene i kod MM-a, a strah od ponovnog gubitka postoji, naravno, ali se isto tako naučiš živjeti s tim. I da koliko god vam se čini da je vaša bliža okolina zaboravila na vaš gubitak, nije, samo se trude zbog vas ponašati normalno i ne spominjati taj gubitak, kako bi i vama bilo lakše.
Cure moje ljubim vas i uvijek vas stavim u svoje molitve.
držite se, moramo vjerovati da će jednom svanuti dan kad ćemo i mi biti "mame". čuvajte i svoje predivne MM-ove !
Koja jeza prodje mojim tijelom kad nanovo cujem ili procitam ovako nesto...a ja sam tek na pocetku
http://www.youtube.com/watch?v=b6t4Zs5Yq_k
Evo jedna pjesma koja uvijek pogorsa moje stanje, ali ju ne prestajem slusati jer su u njoj opisane svi moji strahovi i moja pitanja...da li je moj Patrick zbilja na Nebu i da li bi me prepoznao da mu dodjem? Da li bi mi pruzio ruku i pomogao ustati? Ovu pjesmu je Eric Clapton napisao nakon sto je njegov sin nesretnim slucajem poginuo
da, to je Tears in heaven.Predivna pjesma...
A severina, užas!!!!koji god portal otovrim iskače kao iz paštete, pa čak na dnevniku spominju.I onaj natpis: Severiina je plakala , grlila i ljubila sina...ma dajte???'a šta je trebala, pljunit ga!!!Sve mi se to jako gadi...
Ali ipak rekla sam ja svoj život ne bih mjenjala za ništa, unatoč svoj boli koju smo ja i mm prošli ja se smatram sretnom.I svaki dan zahvaljujem Bogu što mi je dao moju Mariju barem tih 9.mj u utrobi.
Šaljem vam svima puno poljubaca i velikih zagrljaja!!!!
Patik teško ti je jako, vidim, ali još je jako rano, bit će lakše i bolje...
Meni je prošlo 2 godine i 3 mjeseca od gubitka Ele, Tie i Emi i još boli svaki dan, ali malko drugačije, tako da se može živjeti sa tim.
Ono što meni puno pomaže je moja Kim koja sada stoji pored mene i viče mamamama i pokazuje nema, bočica joj je prazna
Ona nije zamjenila Elu ni Tiu niti Emi, ona je nešto sasvim drugo, ali volim ju za sve četiri moje curke. Dok sam bila trudna i isto se bojala da ću i nju izgubiti u trudnoći molila sam boga i moja tri anđela da ju zaštite i da uspije doći na ovaj svijet živa i zdrava i uvijek sam molila nek sve 4 duše žive u tom malenom tijelu i nekad stvarno mislim da je tako. Da njih tri žive kroz nju...
Dajte si vremena da se oporavite ako vam je potrebno, ali mene je izvuklo to što sam odmah krenula raditi,pričala sa svakim o majim curicama iako je mojim sugovornicima često bilo neugodno i neugodnije i teže nego meni, sliku mojih curica sam držala na svom radnom stolu i pozdravila ih svako jutro kad bih došla na posao...sve to pomoglo mi je da prihvatim tu tragediju i naučim živjeti sa tim, a želja za novom bebom je bila prisutna još dok sam u rađaoni rađala moje trojkice. Ispočetka sam mislila da mogu njih vratiti, ali kad sam napokon i ostala trudna prihvatila sma da je to druga tj. četvrta beba, druga malena osoba, sekica od prve tri i ona je moja največa sreća u životu...
Iako nikad neću prežaliti što mojih curica nema one su moje prvorođene ipak ovaj mali vražićak pored mene je jednako vrijedan moje ljubavi
Pravila pisanja postova
