ovo smo sve prošle...ponekad imam osjećaj kao da sam se rodila sa određenim brojem suza i sad sam ih sve potrošila...nemam ih više...ja više niti na grobu ne plačem...samo tupo gledam u bijela slova na spomeniku...
nemaš ga razloga skrivati, to je tvoje dijete! nažalost, ne možeš ga grliti, ali u mislima i srcu ti je zauvijek!Mamica je jucer ucinila jos jedan korak naprijed...Jos jedna tetovaza je nasla mjesto na mom tijelu...Bol skoro nisam realizirala...mislila sam samo na to, kako je moj Patrick to zasluzio i da zelim cijelom svijetu pokazati da imam svog Andjela...Ne zelim ga skrivati u sobici, u kutijama, u svom srcu...zelim na glas vikati da ga imam i da sam ponosna na njeg i da ga volim do neba...![]()