Drage mame svih predivnih anđela,

kao prvo, želim reći da mi je žao zbog vaših gubitaka. Malo sam čitala kako se vi uspjevate nositi s tim i mogu reći da vam se divim. Mama sam predivnog anđela, i možda je još sve pre rano ali jednostavno trenutno ne mogu pronaći nikakvu utjehu. Zanima me kad ste vi nakon gubitka ponovno izašli van iz kuće (ne računajući posjete na groblje)., kad ste otišli u šetnju i koliko vam je trebalo da nastavite sa životom? Ja sam u fazi da ne želim vidjeti nikog, a i onih par minuta svakih nekoliko dana kad se malo bolje osjećam imam osjećaj da to nije uredu, kao da nemam pravo na to i osjećam se krivo zbog toga. Jer kako se mogu osjećati bolje kad sam izgubila dijete?! Ali takvih je trenutaka malo, većinom sam sama u svom svijetu. Još se nisam usudila ni tv upalit jer ne želim da mi misli odlutaju dalje od mog anđela...