Sto se straha od porodjaja tice on postoji a postojao je i u prethodnoj trudnoci pa sam zato rodila na carski rez.Prvi put je porodjaj bio skolski,ja disciplinovana i sve je islo u najboljem redu.Beba jeste bila velika,sekli su me ali ja nisam ni zucnula.Kada sam ponovo zatrudnela prvo sto sam pomislila bilo je da nema sanse da se prirodno porodim jer to psihicki ne bih podnela.Mislim da bih umrla kao sto kazes Patik da vidim da nesto nije kako treba i mislim da moji zivci stvarno to ne bi izdrzali.Zato sam trazila misljenje neuropsihijatra koji je takodje bio upucen u moj slucaj koji je bez problema savetovao carski rez pa sam se tako i porodila.Ono sto je strasno tada bilo je da sam se budeci se iz anastezije cula kako neko kaze reanimirana je.Mislili su da nisam cula a ja sam samo pitala kako je beba,gde je beba.Sin mi je 4 sata bio u inkubatoru ali su ga izneli na tren da ga vidim i da se smirim.Znala sam da se nesto desilo na porodjaju a kasnije i saznala sta-moja beba je aspirirala zelenu plodovu vodu i dobio je ocenu 6 na rodjenu zbog cega su ga reanimirali.Zamisli moj uzas kad sam cula.Kada su ga stavili u krevetac pored mene ja nisam smela da skinem oko sa njega plaseci se da mu nesto ne bude.Ostaju posledice u vidu prenaglasene brige za zdravlje svog deteta.Sad i ne znam kako se osecam,ne stizem da razmisljam ali priznajem da strah postoji hoce li sve biti u redu.Ponovo cu se poroditi na carski ali to mi nije nikakva garancija.Nekako kao da nisam jos uvek svesna da je porodjaj tako blizu i da cu ponovo proci kroz sve to i fizicki i psihicki.
Tikice,tvoja poslednja recenica je divna!
Ja dugo nisam mogla da gledam bebe.Kako zivim u malom gradu cesto sam sretala zene koje su se porodile u isto vreme kao i ja.Tesko sam podnosila te susrete gledajuci njihove pune ruke dok su meni bile prazne i ruke i srce i dusa.