Draga tikica strašno mi je žao. Majčini instinkti su jaki ali ja se ipak nadam da ovog puta griješiš i da je to strah od neuspjeha što progovara iz tebe a ne instinkt. U svakom slučaju želim ti puno sreće.

Danas je mom anđelu 3 mjeseca. Srce me boli sada kao i onda. Ovi su mi dani užasno teški, ponovno sam počela plakati svaki dan. Svugdje oko mene male bebe, stalno su mi u glavi, stalno razmišljam što bi sada radila da je ovdje i razmišljam o svemu što s njim nisam ni neću proživjet.
Ponekad poželim maknuti se s ovog foruma kad pročitam komentare tipa 'bog je tako htio', 'tako je moralo biti', 'bog mi je dao taj križ da nosim'. Možda to nekim mamama pomaže, ne ulazim u to, ali mene to strašno ljuti. Zašto bi itko uzeo moje dijete, a uz to da ga još i veličam??? Mog anđela više nema iz kojekakvih nepoznatih medicinskih razloga, nešto s mojim tijelom nije kako treba i nadam se da ću shvatiti u čemu je problem. Oprostite cure što se malo ispucavam, nisam htjela nikoga uvrijediti. Strašno mi je teško, a nitko me više ne razumije. Svi misle da sam to prebrodila jer im izvana ne djelujem depresivno, a mislim da je većina na to već polako i zaboravila. I to mi je užasna spoznaja, jer ne želim da se moj anđeo zaboravi, ja znam da ja neću, ali htjela bih da ostavi trag na ovom svijetu ne samo u mom srcu već i u srcu svih onih koji bi ga obožavali da je ostao ovdje s nama.