Dobro jutro, drage moje.
Tikice, jako mi je zao sto ti se to desilo. Nadam se da ce na kraju ipak sve biti uredu sa tvojim tockicama. Kako se osjecas?Jel puno bole ozljede?U ovom stanju tesko i uzeti nesto protiv bolova, jel da, a da ne naskodi mrvama malim. Drzim fige da sve bude uredu. Ljubim te

Moram vam se opet malo izjadati. Osjecam se tako mizerno, tuzno, gutam knedlu za knedlom. Osjecam da sto vise od tuge bjezim, ona me jos jaca stize. Stigli su i ti dani kojih sam se najvise bojala...meni dvije drage i bliske osobe su jucer i prekjucer dobile bebice. Ne znam kako vam opisati kako se osjecam. Ljubomorna nisam, ne daj Boze, ali me njihova sreca podsjeca na to, kako bismo i nas dvoje trebali biti sretni i ispunjeni. Samo bih plakala...ne mogu izbiti sliku tog malog andjela iz glave, zapravo i ne zelim. Budim se s njegovom slikom u glavi, lijezem s njom, provodim svaki sekund svog zivota uz njeg. Neizmjerno mi fali moj Patrick. Nemam snage za dalje, najradije bih da umrem, da legnem i da se nikada ne probudim. Kako dalje???Sto da radim da mi malo lakse bude? Kosu bih si od muke cupala...jos nikad u zivotu se nisam osjecala tako slabo...Moj Patrick mi neopisivo nedostaje. Sve bih dala na svijetu da barem pomirisem njegovu kosicu, da me pogleda onim krupnim smedjim okama i da mi jedan osmijeh. Drage mame andjela, ja zbilja ne znam kako dalje...kako vratiti ovom je.... zivotu smisao? Kako se opet smijeti sitnicama, kad mi on ne izlazi iz glave? Kako smoci snage nazvati mamu i tatu i cestitati im sto su po drugi put postali baka i djed? Oni nisu tu nista krivi...ali ja nemam snage...Znam ako nazovem, pocet cu plakati, oni nece razumjeti, pa cu se opet osjecati usamljeno i neshvaceno. Bit ce opet, ma imat ces i ti sine, ako Bog da. Pri samom pisanju ove recenice dodje mi da se ubijem, jer ju vise ne mogu cuti!!!Srce mi se raspada i boli!Do kada vise???