drage moje, nisam dugo pisala ali pratim vas redovito.
Žao mi je što se stalno pridružuju nove mame..
Ne osjećam se baš najbolje ovih dana, jer to su trebali biti najsretniji dani moga života. Danas mi je 5 godina braka, trebala bih slaviti ali ne mogu... Na današnji datum trebala sam čuti plač svoje anđelice,a nje tako dugo nema, ova 3 mjeseca čine se kao tri godine.. Svaki dan mislim o njoj, ne želim zaboraviti njeno lupkanje, sreću koju mi je zadavalo svako njeno migoljenje..
Tako bih rado ponovo bila trudna a moram pričekat do kraja godine, nisam fizički spremna, nalazi mi baš nisu ok a moram još pretraga uradit. Psihički nikad neću biti spremna, uvijek ću se bojati, strah neće proći dok ne uzmem u ruke svoj svijet, dok ne čujem plač.. tako da neću ni čekati dugo. Samo gubim vrijeme.. Stoga ću stisnut zube, molit Boga, molit sve oko sebe ali neću se predat, ne mogu doživjet ništa gore nego sam prošla..
tikice, samo naprijed, pratim tvoju priču, nije lako, prepreke se podmeću ali nedaš se, uporno guraš dalje, samo nastavi tako i budi uzor i drugima, ne smijemo odustati!!!