Dobro jutro, drage mame!

Danas nas Patrick slavi svojih prvih pola godine...kako cudno...Patrick je sada vec velik, bucmasti deckic, vec moze sjediti i kotrljati se na svojoj dekici. Kosica mu je jos vise narasla, ali se crni kao i na dan poroda. Smedje okice boju nisu promijenile, zadrzao je to od svog taje. Miran je, ne place puno, promatra svijet svojim krupnim okicama i dijeli osmijehe svima...
Tako izgleda moj Andjeo u mojim mislima... Ne mogu a da ne razmisljam svakodnevno kako bi nam bilo da je zbilja tu...koliko bi nasi zivoti bili drukciji. Ovo ljeto bismo vjerojatno otisli u posjet obitelji u Hrvatskoj, bili bismo svi sretni...radovao bi se prvi put vidjeti malog rodju, koji je ugledao svjetlo dana sredinom sestog mjeseca...Mala necakinja bi se isto jako radovala....Taj mali Patik koji ju je uvijek gurao iz pupe je sada dosao k njoj, u njenu sobicu, pa ce se igrati zajedno...

Nazalost, od nasih snova nista nije ostalo, osim proklete gorcine...gorcine na nasu tugu, tudju srecu i osmijeh...na mene samu...kako dalje? Kako sanjati opet o jednoj lijepoj buducnosti? kako uopce smijeti? Jedna tona pitanja, koja su u proslih pola godine prosla kroz moju glavu. A skoro niti jedan odgovor, osim saznanja da ce biti onako kako biti mora...

Saljem vam veliku pusu i zelim lijep dan a svome Andjelu zelim puno smijeha i radosti danas, mama i tata te nisu zaboravili, vec zivimo svaki dan s mislima na tebe...djecace moj, crnokosi, volim te neizmjerno!